Što zbog gadne naravi, što zbog dosadnog zavijanja šakale smo uvijek gledali kao lokalne štetočine, ali i pored prelijepe val Bigovice, Voluijca nam nije bila mnogo draga upravo zbog njih. 

Piše: Vernes ZAGORA

Kao i dosadne komarce, uvijek sam ih uzimao zdravo za gotovo, ne znajući o njima mnogo, nije me doduše ni zanimalo, ali sve se to promjenilo nakon moje posjete Sloveniji 2015. godine.

Naša priča sa njima počinje tek nedavno, ali njihova priča?  Njihovu priču čovječanstvo je počelo da priča još prije pet hiljada godina, kada su vješti klesari starog Egipta pored piramida svojih faraona klesali statuu boga podzemlja, Anubisa. Tog strašnog Anubisa koji je određivao sudbinu ljudi u podzemnom svijetu, sa tijelom čovjeka i glavom šakala, koji su bili standardna pojava na Egipatskom groblju i po tadašnjem mišljenju, direktna linija sa drugim svijetom.

Šakal (Canis aureus) je mesojed i strvinar koji živi i lovi u čoporima, sa glavom koja podsjeća na vuka i repom kojim liči na lisicu. Veličine je psa, srednjeg rasta i jako je nezgodan neprijatelj svima koji su niže od njega u lancu ishrane. Izuzeno je prilagodljiv, mada preferira otvorenija i travnatija staništa. Iako se ne zna ko je tačno njegov evolutivni predak, trenutno na svijetu postoje tri vrste šakala i sve tri su nastale u Africi.

Šakal kojeg danas srećemo, kako bi se to moderno reklo, počeo je sa evropskim integracijama, kao i mi, tek nedavno. To je bio period kada su lovci Evrope populacije vukova svele na jedva održivi minimum, što je ostavilo ogromna slobodna prostranstva za širenje šakala, pa je sredinom 1800-ih godina zabilježen prvi pisani dokaz o prisustvu šakala u Francuskoj i to upravo od strane lovaca koji su tada kazali da su ubili čudnu životinju koja podsjeća na mješavinu vuka i lisice.

Od tog perioda, pa sve do danas šakali su se izuzetno agresivno širili Evropom, pobjeđujući gotovo svu konkurenciju na koju su nailazili. Danas, ova izuzetna životinja čiji je čukun-čukun djed tumarao savanama Egipta i bio noćna mora njegovih stanovnika, nakon par hiljada kilometara i isto toliko godina, dio je života malog primorskog, mediteranskog grada. 

Zbog svoje nadmoći nad konkurentnim vrstama i jako dobrih sposobnosti da pronađe i savlada plijen, uspio je da osvoji i da postane dominantan na mnogim mjestima. Zbog ovoga, dugo su se biolozi Evrope raspravljali da li da šakale proglase invazivnom vrstom, što bi ih odmah stavilo na “listu za odstrijel.” Pored svih argumenata, prošle godine se došlo i do zvanične odluke: šakali nisu invazivna vrsta, u njihovom širenju Evropom - iz Afrike, čovjek nije direktno uticao, a ne može im se suditi ni za to što se izuzetno dobro snalaze u svim situacijama.

"Pravda za sakale!" glasio bi povik!

Nekada egipatski simbol smrti i podzemlja, danas je primjer kako se savladava konkurencija na terenu, a zatim postaje i "cijenjeni" Evropljanin. Nije da doduše nemamo šta da naučimo od ovih krajnje zanimljivih životinja koje u snazi čopora uporno pronalaze svoj put do uspjeha već nekoliko hiljada godina.

(autor je biolog, bavi se istraživanjem zmija a tekst o šakalima prvi je u serijalu članaka koje eksluzivno objavljujemo na Jedru)

{galerija}obale/2017/3/sakali{/galerija}