Pogled u prolazu sa šetnice u izgradnju na lukobranu Marine.

U tišini barske obale, tamo gdje se vjetar još uvijek došaptava s jedrima, žive ljudi posebnog senzibiliteta prema tradiciji, skromni, odlučni, dostojanstveni. Ljudi koji ne čuvaju samo drvene barke, već i duh vremena, poštovanje prema tradiciji i međusobnu podršku.
Ta tradicionalna drvena brodica - barka karakteristična je za Jadransko more, posebno za primorske krajeve Crne Gore, Hrvatske i njene Dalmacije...
Oni koji znaju da se prava vrijednost ne mjeri u sjaju novog, već u tragovima ruku koje su barku popravljale i u jedrima koja su, i kad dotrajala, znala gdje vjetar ide.
Barka na suvom vezu, korčulanka sa Pristana, stara i umorna, izdržala je više no što bi se reklo.
Ali nije samo ona. Kao što u Baru ne možeš ostat sam, među ljudima. Drže se. Tako je s ovom korčulankom.

Rade je prijatelji, tiho, odlučno, što jes’ jes’.
Nema potrebe da bude savršena, dovoljno je da bude živa. Odradiće se sve od onoga što ima na lageru, s onim što se može, jer volja je veća od svakog nedostatka. Čeka se jesen za porinuće i proslavu jubileja 20 godina od početka projekta “Omnia vita ex mare”, a šta će, kako će, o tom- potom, kažu dok rade.

Dušu joj daju oni koji vjeruju. Ljudi dobre namjere, razumijevanja i topline, ljudi iz Bara, za stvar veću od samih dasaka mulike i hrasta.
Ovo nije crtica u prolazu o jednoj drvenoj barci, ovo je priča o ljudima koji znaju šta znači zajedništvo ne samo za ovu barku, već za svaki novi poduhvat koji nosi miris mora, zvuk drva i želja da se maritimna kulturna baština i tradicija neće izgubiti.