Iako su Holivud i mas-mediji kreirali sliku o ajkulama kao mašinama za ubijanje ljudi, statistika neumoljivo otkriva da je zapravo čovjek predator ove vrste a ne obratno. Takav „odnos snaga“ potvrđen je i na crnogorskom primorju.
TEKST i FOTO: Mladen STOJOVIĆ
IZVOR: MONDO
Ajkule usmrte godišnje u prosjeku 12 ljudi. Ljudi ubiju u prosjeku 11.417 ajkula na sat. Stradalničku sudbinu imaju i morski psi koji pokušavaju da se skuće u crnogorskom akvatoriju. Dugo vremena, crnogorsko podmorje bilo je „obećana zemlja“ za ajkule Mediterana koje ne zahtijevaju previše toplu vodu. Naročito za malu vrstu ove porodice riba koju na jugoslovenskoj strani jadranske obale zovu pešikan (od pescecane što na italijanskom znači ajkula).
Kada je na crnogorskom primorju, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, počeo masovni ribolov kočama (specijalni ribarski brodovi sa hladnjačama i mehaničkim sistemimima za bacanje i izvlačenje mreža), pešikani su tretirani kao škart ulov. Posade prvih koča kojima je matična luka bila u to vrijeme tek sagrađena marina u Baru, nakon svakog lova izbacivale su mrtve pešikane u vodu.
Za mještane to je bilo sasvim novo iskustvo pošto su odjednom dobili priliku da svakog dana posmatraju na dnu marine na desetine malih ajkula, teških u prosjeku po nekoliko kilograma ali izgleda gotovo kao ona čuvena iz Spilbergovog blokbastera „Jaws“. Sve dok taj prizor nije zgrozio nekoliko putnika namjernika iz Italije.
Zgražavanje nije bilo posledica sumorne slike malih morskih pasa koji su se raspadali na dnu marine, već iskustvo koje ribolovci sa prvih koča na Južnom Jadranu nisu imali – ova vrsta ribe u većem dijelu Mediterana tretira se kao vrhunski specijalitet!
Naravno, upoznavanje crnogorskih ribolovaca, mahom brdskoplaninske porodične tradicije, sa ovim detaljem okrenulo je odnos prema pešikanima za 180 stepeni. Na njihovu štetu. Vrsta koja je do tada bila kolateralna šteta ribolova barskim kočama, postala je ciljani plijen jer su Italijani odmah organizovali uvoz ove ribe uz ugovor o kupovini kompletnog ulova!
Uporedo je pešikan kao delikates počeo da masovno zauzima mjesto i na trpezi lokalnog stanovništva, pošto je iz Italije stigla i specifična receptura za pripremu ove ribe (prije pečenja, fileti oguljene ajkule odstoje noć u specijalnoj marinadi kako bi se „ubio“ opori miris).
Sudbina ove male vrste ajkula nakon što je na velika vrata stigla i na trpezu crnogorskih primoraca brdskoplaninskog porijekla mogla bi da se opiše jednom riječju: „Genocid“. Nakon samo dvije godine od početka masovnog lova na pešikane, naime, ovi maleni morski psi gotovo su nestali iz crnogorskog podmorja.
Iskustvo sa pešikanima, promijenilo je i odnos crnogorskih ribolovaca prema onim krupnijim ajkulama. Do tada tretirane kao morske nemani, postale su unosni plijen u očima lokalnih ribara, naročito onih povezanih sa ribljim restoranima na glasu u kojima se meso ajkule nudi kao specjaltitet kuće.
Podrazumjeva se, nisu baš svi morski psi koji obitavaju u crnogorskom akvatoriju jestivi. Recimo tzv. “glavonja“ ima ekstremno otrovnu jetru zbog čega su poznati ribari iz Tivta Lakićevići prošlog ljeta jedan primjerak ove vrste težak 150 kilograma vratili u more.
Takva sudbina nije zadesila i rijetku atlansku ajkulu koja je skončala na 14 milja od obale Bara u mreži čuvenog ribara Zorana Milovića Toša u zoru 5. avgusta 2011. godine. Ovaj „kapitalac“ završio je (uglavnom) na trpezi „ribarskog gnijezda“ kod Rajka Orlandića na vrhu barske marine. Prije nego je počinuta na roštilj, Tošova ajkula obišla je stranice gotovo svih listova regiona.
Iako je najbolji poznavalac morskih pasa u ovom dijelu Evrope, doktor biotehničkih nauka Alan Soldo, na osnovu slike identifikovao Tošov spektakularni ulov kao primjerak tzv. atlanske ajkule, koja je potencijalno opasna po ljude ali nikada ne prilazi obali, njeni egzekutori tvrde da je riječ o istoj vrsti morskog psa o kojem je Spilberg 1975. snimio svoj kultni film.
„Klasična bijela ajkula. Imala je tri reda zuba. Mogu da pričaju što oće“, komentarisala je u glas za MONDO družina ribolovaca koji se redovno okupljaju kod Orlandića.
Lovac na „jedinu ikad izvađenu bijelu ajkulu u Crnoj Gori“ naizgled je nevoljno, nakon što mu je odbijen zahtjev da mu intervju bude plaćen, počeo svoju verziju priče o spektakularnom ulovu od prije tri ljeta.
„Ajkule ne mogu da žive dugo kad se uhvate u mreži. Kad smo ovu izvukli bila je praktično mrtva. Davala je neke znake života pa sam pokušao da joj dam vještačko disanje usta na usta, ali ništa nije pomagalo... Izdahnula nam je na putu ka marini“, prisjetio se Tošo za MONDO.
https://www.youtube.com/watch?v=tyF6HjLTYTU
Legendarni ribolovac, roker i svojevremeno prvi hipik u Baru, razjasnio je i zašto na fotografijama Anta Bakovića koje su prije tri godine obišle region, nije bilo i njega pored ajkule, već samo kolege ribara Erša Begzića.
„Mi Šušanjani ne volimo da se pojavljujemo u medijima kao Starobarani, pa sam prepustio svu slavu Eršu. Poslije mi je bilo malo krivo, jer smo ajkulu, ipak, izvadili mojom mrežom, zajednički i na mom čamcu. Ali već je bilo kasno, Eršo je postao zvijezda dana“, ispričao je uz šeretski osmjeh Tošo.
Milović je imao ponudu da ajkulu proda jednom Rusu koji je želio da je preparira. Umjesto toga, završila je na gradelama Rajkovog roštilja...
„Rus je tražio da mu je donesemo u Beograd. Nudio je lijepe pare. Ali taj transport je bio toliko komplikovan da sam odustao i onda nam nije preostalo ništa drugo do da pojedemo monstruma“, zaključio je Tošo.
Na njegove riječi nadovezao se Orlandić pokazujući rukom na sto: „Napiši, pojeli smo ga ovdje kao vukovi“.
(Sledeću priču posvećenu ajkulama u crnogorskom akvatoriju iz serijala „U ribarskom gnijezdu“ zakazujemo za nedjelju 28. septembar).
{galerija}more/2016/08/toshoajkula{/galerija}
