Iz brodskog dnevnika: Daljine sa ukusom soli i bršljana

Marijan komb

Moja zvjezdica – Daljine sa ukusom soli i bršljana.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Konačno su se, ti često puta, mučni ukrcaji i niz putovanja dugih 7 mjeseci završili. Iskrcavam se u Valletti i idem, konačno, kući. Nisam vidio Crkvu koju je podigao kao svoju zadužbinu u Valetti, nakon otmice otomanskog komadnog ratnog broda, kapetan Petar Želalić iz Bijele.

Ulazak u veliki trajekt Tirenije pod talijanskom zastavom nije dao naslutiti da će put do doma biti, pa recimo, i dug i težak i neugodan i da se pamti zauvijek.

Sirakuza, Sicilija. Vrlo rigorozan carinski pregled. Noštromo me moli da mu pomognem nekako olakšati proceduru sa unošenjem Ringa. Ringo je mala simpatična šimpanza, ali samo naoko. Zlopamtilo i gleda samo kako će ugristi za nogu ako mu se netko ne sviđa. Nema načina za pomirenje, izuzev ako imaš tvrdo kuhanih jaja. Ne znam ni sam koliko sam mu ih odnio da se izmirimo nakon što sam ga jednom, iz čista mira, polio dobro hladnom vodom.

Guramo se namjerno oko carinika, nas 18, da stvorimo što veću gužvu. Dvije šteke cigareta rješavaju situaciju i izlazimo vani. Ringo kao da zna kako treba da se ponaša. Miran je, ne skviči i ne skače u onoj svojoj škatuli.

Nema taksija. Jedini prevoz su konjske zaprege. Unajmili smo dvije. Slažemo sav prtljag na kola i onda se penjemo i mi na njih. Idemo kao oni američki useljenici kad se osvajala zemlja u Oklahomi. Treba savladati jednu dosta veliku uzbrdicu. Nismo ni počeli sa vožnjom, a oni jadni konji samo raširili noge i ni makac dalje. Svađamo se, onako baš mediteranski, sa vlasnicima zaprega koji opet protestiraju da smo teški i mi i prtljaga.

Izlazimo vani i guramo kola. Duša nam ispala. Kad smo, konačno, došli do željezničke stanice plaćamo, smijemo se i častimo vlasnike zaprega pivom. Oni nam pomažu, pak, naći kupe u nekom vagonu, a nas je ni manje ni više nego 18.

Zvižduk lokomotive i konačno za Reggio Calabria preko Messine. U neke kasne noćne sate gledamo, sa divljenjem, kako cijela kompozicija ulazi na trajekt i izlazi opet u Reggio. Tehnika, ali ništa bez broda – ništa, kažem ja vama.

U Bariju imamo sad cijeli dan pred sobom. Navečer odlazak našim čuvenim trajektom Sveti Stefan. Bio je to onaj mali crni čuveni Svetac. Dok su se prošle formalnosti, u Baru čekamo zadarski autobus koji iz Bara polazi u 18:00, za Rijeku.

Stižem, zaista, veoma kasno doma. Nisam se ni pozdravio sa ženom koja mi šapće da je ne budim i da je ne ljubim. Prilazim kolijevci i gledam je kako spava.

Moja mala zvjezdica.

Ujutro - ona se budi. Gleda u nas držeći se za ogradu krevetića i pita: ,,Mama, ko to?“

Mama joj objašnjava da je stigao tata, a ona uzme sliku sa noćnog ormarića, smije se, ljubi sliku i sve ponavlja: ,,Tata, tata!“

Danas - kad je moja zvijezda već na zalazu, pitam se zašto i dan danas ne mogu objasniti nikome da je to bio prvi teški momenat vezan za plovidbu i da će ona uvijek biti moja mala zvjezdica.

Mora biti, nema druge, to je neki vrag koji izlazi iz lamarina i otruje čovjeka i učini mu da neke stvari ne umije kazati. Onda to raste i raste, a taj toksin je sve jači.

To je nešto iz mora i lamarina, sigurno!

Ne znam kako to, onda, nisam umio da se izrazim. Danas je, izgleda, još gore.

Stalno se nadam i mislim da ipak zna da je ona uvijek bila i da je i dan danas ostala moja mala zvjezdica.

I opet vam kažem, ubio me Gospod Bog ako nema nekakvoga otrova u tome moru, ružini i lamarinu pa - otruje. Eto tako. Nema se tu što mnogo pričati. Gorki, amari Frutti di mare.

I onda kažu, lako je njima, oni navegaju.

Daljine.

Neću se ni sa kim kontrestati da znam bolje od drugih što je daljina.

Omnia mea cum se portam.

Da, sve svoje sobom nosim - samo tako i nikako drugačije.

Više se uopće ne trudim da me iko razumije. Kako bi me drugi razumijeli, kad ja ni sam sebe ne razumijem.

Vražije te daljine.

Daljine, pune otrova...

A, strah me, vele me strah. Znam da sam otrovan daljinama, a neću sebi to da priznam. Daljine se ne mjere ni metrima ni kilometrima, već otkucajima srca. Srce , što da vam rečem o srcu. O tome se zapravo ne priča ma srce nije otučeni limeni lončić sa slikom Paja Patka.

Svakim danom sam sve drugačiji od drugih i sve se manje trudim da budem kao i oni.

Nekad mi se opet čini da se ni oni ne trude bacit oćadu da vide što se događa.

Vox clamantis in deserto - Vapaj usamljenoga iz pustinje

-----------------

andjeo

copyright © Capt. Marijan Maro Brajac

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

stara carsija

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar