Obilježili smo dvije godine od sječe čempresa.

Kad fijuče vjetar zakleo bih se da čujem kako stenju kao onog dana kad su padali uz zvuk testera i suze gimazijalaca.

Piše: Milan Vujović

Paradoksalno je, ali tog 17. januara 2019, kad su pomrli čempresi, počelo je da se razvedrava iznad Crne Gore. Ipak, još nema ni vrtića ni parka, iako su obećani. Kao što se sad mučno osjećamo kad o bilo čemu govori ondašnji ministar prosvjete, jedan od glavnih zagovornika sječe čempresa, tako će biti nebitna bilo kakva priča sadašnje ministarke prosvjete ako idućeg januara opet dođe na ledinu da obilježimo treću godišnjicu bezdušne sječe stoljetnih stabala.
A građani Bara imaće priliku da za nešto više od godinu odgovore „uzdržanim” na Predlog Građanske inicijative da se zaustavi gradnja vrtića u dvorištu Gimnazije i ne dira u čemprese, žive simbole ponosnog trajanja grada. One koji su bili „protiv” već je stigla kazna.

* * *
Poslanici u Skupštini Crne Gore trebalo bi da budu reprezentativni dio naroda, najbolji među nama, ljudi na koje bi trebalo da se ugledamo. Kad ih vidim bez maske u parlamentu prvo pomislim: Bože, kako su primitivni i nekorektni.

* * *
Razumijem „istaknute kulturne stvaraoce” što, plašeći se za svoju lijepu mjesečnu apanažu, kidišu na novu vlast (naravno, ne oglašavaju se oni koji je zaslužuju, poput Miladina Šobića), ali ne shvatam obične ljude koji prihvataju „patriotske igre”, pa su zabrinuti zbog srljanja Crne Gore u ništa manje nego „klerofašizam”. Kao da su inkvizitori i glavom Adolf Hitler došli da preuzmu Crnu Goru. Kao da nisu za novu vlast glasali njihovi prijatelji, komšije, rođaci, i kao da Crna Gora nije tamo gdje je uvijek bila i gdje će ostati, samo (barem se tako očekuje) malo bolja i poštenija.

* * *
Koliko čovjeku treba malo za sreću u ovim danima. Recimo, samo da uvuče hladne ruke pod jorgan...

* * *
Sve što je napisao Sergej Dovlatov, pročitao sam. Kad sam završavao njegov autobiografski roman „Zanat” bio sam tužan kao da veliki ruski pisac ponovo umire, tu pred mojim očima. A umro je 1990. godine, mlad, nije dočekao pedeseti rođendan. Ne vjerujem da ću se ikad više vratiti njegovim knjigama. Nemam kad...

* * *
Na katoličkom groblju Sveti Vid, 17. januara, dan poslije svoje sestre, sahranjen je Viktor Vicko Dedaj, neprevaziđeni ton majstor Radio Bara. Puštao je muziku „s dušom“. I tada se radio, prije svega, slušao zbog dobre muzike. A on je svojom muzikom vezivao slušaoce za naš Radio.
Bio je iskričav, šarmantan, optimističan; ozbiljan i vrijedan kad treba, neozbiljan i duhovit kad je vrijeme za opuštanje i zezanje.
U vrijeme najvećih lomova u Radiju kad smo tonuli i tek povremeno uzimali vazduh, znao je da bane i uz onaj svoj neodoljivi osmijeh, vikne: „Šta je, fali vam 'pošteni Albanac', nanu li vam velikosrpsku?!“
Svojom dobrotom i veselom naravi učinio je da nikad ne zaboravim prve dane u Radiju i popodnevna dežurstva u onoj baraci, čiji mirisi još traju iako nje odavno nema. Često smo tu igrali šah. Bolje sam igrao, ali čim dobije partiju za taj dan je priča bila završena. „Krčkaj se do sjutra“, govorio je nakostriješenih brkova i sa šeretskim sjajem u očima.
Pitao sam ga zbog čega je podržao Ćakija. „Bio je dobar direktor Radio Bara, biće dobar i predsjednik države.“ I u politici je bio kao i u životu - dosljedan, čestit i odan drug.
Nedavno smo se čuli. Bilo mu je drago što sam pisao o njegovom ocu Kolji na ovom sajtu.
„Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije...“

* * *
Petar Pero Marković, električar iz Bara, polovinom januara 1998. godine, doživio je brodolom kada se grčki brod „Fler“, u sjevernom Atlantiku, prepolovio i potonuo. Od 25 članova posade iz Grčke, Rumunije, Filipina i Jugoslavje, šest sati u hladnoj vodi Atlantskog okeana (temperatura je bila jedan stepen) preživjela su samo četvorica, tri Filipinca i Pero.
Dvadeset tri godine kasnije, Pero je mogao da strada u svom Baru, na bizaran način. Neko je, naime, na njegovu terasu na devetom spratu ubacio „raketu“. Izgorjela je terasa i dio kuhinje. Srećom, Pero nije bio u stanu, a vatrogasci su brzo ugasili požar.
Zbog pravih detonacija petardi i drugih eksplozivnih naprava, minuli praznici bili su prava napast, posebno za starije ljude. Malo im je što su pod svakodnevnim stresom zbog korone nego moraju da se trzaju na svaku bačenu petardu.
Da ne govorimo koliko su bili stravljeni psi i golubovi.

* * *
Čeznem za jednim normalnim danom.