Ovih dana čuo sam vic od svog druga Stevana Stijovića.

Piroćanac kaže komšiji crnogorcu: „Komšija, znam da imaš pištolj i da pucaš za Novu godinu pa te molim da za Novu godinu zapucaš i ispred moje kuće da obradujem sina.“ I bi tako. Dođe nova godina i komšija zapuca iz pištolja a Piroćanac zavapi: „Lele sine, utepa nam crnogorac Deda Mraza. Ništa od poklona ove godine!“ Nadam se da mi na ovu priču neće zamjeriti moji prijatelji iz Pirota a povod za ovu priču je dolazak nove godine na naša vrata.
Ništa nije isto. Neko je stvarno „utepao“ Deda Mraza! Ništa ne podsjeća na Novu godinu. Nema proslava. Nema radosti. Nema kafana. Onima koji su navikli da se svaki dan nađu sa svojim prijateljima na kafi ili čašici pića to je evidentan problem. Muka je jedan problem a odvika hiljadu. Ono što će nam sigurno obeležiti novu novu godinu je činjenica što nam ponovo djeca i unučići neće doći u goste. Što zbog epidemije, što zbog posla, što zbog skupoće testova. Meni već nedostaju moje unuke i unuk. Nekakosam teško sam ove godine i kitio jelku, kad oni nijesu tu. Okitio sam je zbog njih. Kad nas zovnu preko vibera ili skajpa da se malo skupa ludiramo pod jelkom. Kao i mnogi u Baru i Crnoj Gori. Oni tamo a mi ovamo. Džaba su i ukrašeni trgovi kad nema ko da šeta po njima. I polako postajemo svesni da ništa više u budućnosti neće biti isto. Nečijim bolesnim planom, epidemijom ili moranjem doveli smo društvo da nam nije potreban ni komšija, ni prijatelj. Nije nam potrebna ni škola, dovoljan nam je internet i TV. Možemo bez Božića i Crkve? Kakva će nam biti godina kad nam položajnik ne dođe na Badnje jutro?

* Piše: Labud N. Lončar

More ne trpi ništa što nije morsko i to nam stalno daje do znanja. Ovih dana smo se uvjerili u to kada je na obalu izbacilo svo smeće koje se baca u njega. A baca se nemilosrdno, bar po onome što je izbacilo ovih dana na šetalište. I potcenjujemo već dugo njegovu snagu – snagu mora a onda se hvatamo za glavu. Grade se ugostiteljski objekti na samoj obali ne vodeći računa da je more na svega nekoliko metara od objekta. Onda more pokaže svoju snagu i desi se šta se desi. I onda je to vremenska nepogoda! I šteta na objektu!
Takva neplanska gradnja kao i svojevrsni nerazumni neimarski poduhvati na samoj obali kao što su pravljenje priručnih mostova obilo se o glavu nedužnih kojima je voda ušla u domove i uništila imovinu. I most na rijeci Željeznici, na obali, žtrtva je ovakvog neimarskog poduhvata. Kao rezultat toga utrošene su silne pare da se most renovira. A šetalište je za vrijeme renoviranja bilo skraćeno i mnogi su nestrpljivo čekali da se most renovira. Napravljen je i potporni zid. Baš tamo gdje je nekada bila planirana da bude gradska marina ili marina za ribarske čamce. Mislim da će se ponovo raditi na tom potezu jer je ovakvim radovima promijenjena obala. I samim uređenjim plaža za, sada prošlu, turističku sezonu promijenjena je konfiguracija obale. Sada je na nekim mjestima nivo obale podignut za dva metra a more ima svoje navike. Mora negdje da izađe. Ako ne tu gdje je podignut nivo, tj. nasuta obala onda će na drugo mjesto. Sjećamo se da je izbacivalo kamenje i smeće skoro do sredine današnjeg stadiona. Svjedoci smo već ovih prošlih dana da je to tako. Komunalci su se pokazali kao brzi i efikasni i raščistili su maksimalno brzo smeće i drugi otpad sa šetališta.
Šetao sam obalom prije nego što se ovo desilo i čudila me količina smeća na obali i pitao sam se što neko ne pokupi to smeće... i eto more ga izbaci i pokupi se smeće.
A moglo je bar jednom mjesečno da se pokupi. I bila bi ljepša slika o samoj obali i šetalištu. Gradu...

*

Juče je zemljotres u Hrvatskoj, kod naših komšija i u regionu opet pokazao svoju razornu snagu. Bar i Barani makar znaju šta je zemljotres i da se ne treba sladiti tuđoj nesreći. Zemljotres u Hrvatskoj je ovaj put pokazao pristojnost reportera sa lica mjesta. Isključivali su kamere i nijesu snimali prizore plača i kuknjave roditelja stradalog djeteta. Rijetka pristojnost u vremenu LIVE izveštavanja. Nevjerovatni prizori razorenih kuća i kuknjava majke direktno sa Tv aparata u direktnom prenosu nijesu mogli da ostave nikoga ravnodušnim. Čuo sam se sa našim prijateljem Željkom Bilankovim iz Splita i on mi je prenio dio atmosfere i kako se on osjeća. A onda zahvaljujući društvenim mrežama saznah da su i drugi u redu. Ali žrtava je bilo. Na stranu materijalne. Ljudstvo kada strada ne valja a najteže je kada djeca stradaju. Žao mi svih žrtava. Nadam se da će se sve na ovom i završiti. Samo bi nam hvalio zemljotres za Novu godinu... ne daj Bože!

*

U vremenu kad nijesmo imali pametne telefone i kompjutere imali smo jednu igru koju smo igrali pomoću olovke i lista papira. Igrači su međusobno pravili poteze olovkom i imali su pravo na jedan potez a onda drugi igrač na potez i sve tako dok neko ne pobijedi. Pobjednik je bio onaj ko završi tj. kompletira crtež a to su bila vješala.
Ima nekoliko mjeseci kako su me „prava“ vješala zbunjivala kroz grad. Možda i vas. Nicala su u svim djelovima grada, pa čak i na morskoj obali. Ovih dana vidim da su na njima postavljene kamere za nadzor. I tako postasmo i mi Svijet! Dođe Veliki brat i do nas.
Jedan sam od onih ko nema šta da krije u svom životu ali sam i bio za to da se postave kamere i da se na kraju vidi ko to vrši nuždu po ulazima i ostavlja kese sa smećem na stepeništu. Gospoda i Gospođe! Ovo je već neki veći stepen kontrole koji se dešava nad našim glavama. I simbolično i stvarno nad našim glavama se postavljaju vješala. Barem ona koja se tiču naše intime i kretanja... Kome trebaju kamere na obali mora?

*

Na šetalištu prije neki dan primijetih ženu koja čisti za svojim psom. Kesa u jednoj ruci, rukavica u drugoj i bez stida se sagnu pokupi ono sa betona i stavi u kesu. Kesu u torbu.
Garant nije odavde.

*

Ne znam kako ko od vas doživljava novu Vladu i ove mlade momke koji će nam od sada uređivati zemlju ali jedno je sigurno neće im biti lako sa nama naviklim na životne nenormalnosti. Zasmetala mi je hajka i halabuka oko njih a oni još nijesu ni primili svoju dužnost. Četvrti dan po prijemu i stupanju na dužnost toliko je drvlja i kamenja osuto na njih kao da su oni vladali svih ovih trideset i kusur godina. A začuđuje me ovolika revnost „Javnog kanala“ tj. RTCG i drugih televizija i njihovo poklanjanje pažnje sadašnjoj opoziciji. Onda shvatih da su podržavali i tu opoziciju dok su bili vlast.
Ovako, onaj ko nikada nije renovirao kuću ili stan ne zna koja je to muka. Skineš pločice a onda ispadne moraš i cijevi za vodu, onda ispadne moraš i električne instalacije. Onda ispadne da moraš i izolaciju i tako.. a svaki majstor kao da je izmislio vodu. Vidiš li kako je kriv zid? Onaj ko je zidao nakrivo je ozidao...I tako nikad kraja. Nikad kraja. Uvijek je kriv neko drugi.
Drugo, na primjer, ako te neko postavi da vodiš jednu običnu firmu a neće da ti kaže koliko imaš para na računu, koliko imaš zaposlenih i kome se sve dužno... onda si stvarno čarobnjak ako sve povežeš. A još ako te isti taj sa svake strane spotiče i govori kako ti to ne umiješ i kako nijesi ekspert!
Pa dobro, bre, jesu li „džemperaši“ bili eksperti kad su došli na vlast?
Tek izbauljali iz Gradske kafane i praznih džepova. Sada su svi eksperti ali ne vidim kako je to dobro za nas. A oni nose satove n aruci vrijednosti jednog stana.

*

Ja sam do sinoć živio u uvjerenju da mi u Crnoj Gori imamo najmanje pedeset ili sto aviona!
Kad čuh da je naš samo jedan avion sve mi se, najblaže rečeno, smrklo pred oči!
Pa toliki eksperti su toliko godina rukovodili sa našim Avio prevoznikom!!! Kad čuh koliko miliona je stalno dosipano maltene svake godine a nije pomoglo tačno nijesam mogao da vjerujem. Radnicima nije uplaćivano osiguranje! Nije plaćan porez? Pa šta je plaćano...
Nama stvarno treba dobar, domaći, crnogorski prevoznik ali ako moramo svake godine da ga oporavljamo sa po jedno pedeset miliona onda nam takav ne treba. Nadm se da će mladi naći najbolje rešenje a na opšte dobro građana Crne Gore! Dosta nam je bre gubitaša! Do juče je svako naše domaćinstvo plaćalo struju aluminijskom kombinatu. Zašto? Željezara? Gubitaši... a pogašeno je toliko fabrika. Nije potrebno da nabrajam šta je sve ugašeno u Baru. Ili je potrebno? Koliko imamo danas fabrika ili državnih firmi, ili velikih firmi?
Mladi naprijed! Gasite sve što ne donosi dobro narodu Crne Gore i pravite novo! Osnivajte nove firme! Nova preduzeća!

*

Godina koja je za nama puna je tuge i žuči. Umrlo je toliko dobrih ljudi. Domaćina. Rodbine. Prijatelja. Umrije nam i Mitropolit. Umiru pjesnici. Komšije. Svakog dana mi je teško izaći ispred zgrade ili kad neko zakuca na vrata sve pomislim moj komšija Jože. A kako je samo porodicama mnogih od vas koji ste ostali bez svojih najmilijih? Ne mogu ni da zamislim... bez dostojanstvenog ispraćaja i sahrane. Ko da se nikad do sada nije umiralo! Kao da krijemo svoje umrle. Kao da se moramo stiđeti što su se razboljeli i umrli. Ne samo od kovida. Od prirodnih smrti. Od nesrećnih smrti. Saobraćaja... i ne ponovila se nijedna dolazeća godina kao ova. Porodicama koje su ostale bez svojih najmilijih iskreno žaljenje i želja da ih u narednoj godini samo sreća i zdravlje prati.

*

Moram spomenuti i moje prijatelje pjesnike. Ostali smo bez sjajnih prijatelja, ljudi i pjesnika. Ostali smo i bez sjanih pjesnikinja. Proći će još puno vremena dok našim drumovima ne prošeta neka nova lijepa pjesnikinja kao što je bila naša Vinka Perišić Šarenac. Lijepa a sjajna pjesnikinja. Dobar čovjek!
Ostadosmo i bez našeg Slobodana Vučinića. Prebacio je Slobo svoj brašnjenik na rame i pošao u vječnost.
Ali i pored svih gubitaka mi u udruženju „Nekazano“ dobili smo jedanaest novih članova. I bez ičije finansijske li druge pomoći u ovoj godini dočekali smo da nam iz štamparije dostave dvadeset i dva naslova. Od toga tri romana, tri časopisa a ostalo su knjige poezije.
Moje lično mišljenje a i mišljenje mnogih drugih je da smo odradili savršen posao u godini kada je sve izgledalo nemoguće. U godini epidemije. Ovakav uspjeh sa ponosom mogu reći da nije ostvarilo ni jedno udruženje u državama bivše SFRJ!
Svesni da će malo ko sjetiti u ovakvim turobnim vremenima obeležili smo Svetski dan knjige sa časopisom za kulturu i umjetnost posvećen našoj preminuloj sugrađanki Nedeljki Cici Pavlović a za Dan Bara - obeležili smo časopisom posvećen našem preminulom sugrađaninu Raku Nikčeviću. Svesni smo da je veliki posao pred nama ali obećajemo da ćemo na ovaj način pomenuti sve naše preminule stvaraoce. Oni to zaslužulu. Bar to zaslužuje!

*

Na kraju želim da vas podsjetim na sve naše sugrađanke i sugrađane koji su nam u najtežim danima pandemije, a pogotovu u onom prvom kada se svako plašio svoje sjenke a koje su radile svoj posao u bolnicama, apotekama, kioscima, pekarama, kafanama... za kasama svih prodavnica i marketa. To su za mene junaci ove, sada već prošle, 2020. godine i treba da im kažemo jedno veliko HVALA!
Hvala na njihovoj hrabrosti, uslugama i svakom osmjehu koji su nam uputile na kasi, vagi, za pultom. Jer, znate kakvi smo! Zaboravni i dosta nezahvalni...

*

I zato ne pitajte ko je utepao Deda Mraza!
Mi smo sami sebi utepali Deda Mraza!

*
Srećna Nova godina!