1994. godine (u jednoj od mnogih IZBOROVIH kafana) govorio je konobar Brdža: „Greota je bačit“, pa bi sva kratka dopola-popijena pića sipao u kuhinjski lonac, promješao konobarskom hemiskom olovkom i sipao nam u plastične čaše tu mutljagu.

To bi radio nakon fajronta pomenutog objekta, kada se pogase svjetla.

Nas nekoliko, koji nismo imali pepela na m*d* je respektovao.

Zašto nas je respektovao?

Respektovao nas je, jer smo mu svi ličili na Tin Ujevića, (a volio je da citira njegove stihove), i zato što je znao da pišemo nerazumljivu poeziju.

Respektovao nas je, jer kad bi dobili plate Luke Bar (minimalce), svaki cvonjak smo ostavljali kod njega.

Tako smo stasavali i ostali kržljavi neposlušnici bilo kakve politike!

I pili bi u tišini noći dok ne bi ničeg ostalo u šerpi a onda bi se razišli kao dezorijentisano jato šišmiša u mrklom mraku j*b*n*g rezervata grada Bara.

Osuđeni na tročasovne TV dnevnike, na brašno i konzerve tunjevine koje smo kupovali od bogatih izbjeglica. Osuđenici na turbo folk mi „Azraši“ i tako kržljavi smo prerasli svoje gabarite.

Konobar Brdža, nakon gašenja Izbor Bara i nakon porodične nesreće je umro tiho, potpuno se ostavivši alkohola. Preminuo je dok su nato avioni bombardovali Crni rt. Sjedio je na svojoj verandi u predgrađu Bara i umro najtišom smrću, kao Vasa Ladački.

Puklo mu je srce – tako su zborile njegove komšije.

Svi mi smo bili mlađi od njega i nastavili da krpimo kraj sa krajem. Nakon nogiranja iz Luke Bar radili smo na crno bez j*b*n*g dana radnog staža. Red Biroa – red crnjaka _red biroa i jopet...

Trideset godina i još traje i traje.

Dopuzao sam u godine konobara Brdže, pa ga se noćas sjetih, malo prije pljuska u 16.45h na Božić...

„ ne prodajem nasmješenog psa,
zaboravi na to,
dan ranije šećući kroz park,
on me je upoznao snjom“... AZRA.
2020. sam pun sr*nj*.

Skoro bi upućeni prolaznik u književnost pomislio da sam poput Knut Hamsuna, norveškog pisca kad je omatorio i prestao da brine, pa je pisao želeći da makar kakav trag ostane za njim...ili je to moja fikcija. Od kud ja znam kako su prolaznici gledali u Hamsuna...

U 17.00 h pijem svoju drugu kafu i pijem prvo pivo.

Nevoljan za bilo kakve pobune i promjene društvenih sistema.

Samo se osmjehujem i znam da će na ovim sirotinjskim geografijama ostati zauvjek ovako.

Društvene mreže su pune manitanja, tu ne možeš pohvatati ko koga pljuje.

Da li sam zaboravljeno kopile ili sam Gilgamešov savremenik? I jedno i drugo? Ili ništa od oboje?

„i ja žalim sebe
meni nije dano
da ja imam zemlju
bez ubogih ljudi...“ DIS.

Anno domini 2020.: Cov-19. Zatvaranje u kuće. Političke gadarije. Sumpor se osjeća na sve strane.

Mržnja ne jenjava, sve je tuminjanje vatre od devedesetih.

Čovjek je uplašen. Laž je da je iko hrabar, to je izmišljotina, vidim to po sedativnim pogledima na ulici.

Neizvjesnost je otrov – neizvjesnost je okov.

Sretan je onaj ko je preminuo u januaru 2020. To je dobro, jer životariti je jednako koprcanju muve u paukovoj mreži, a svi znamo da priroda u paukovoj mreži više cijeni pauka od muve!

Žrtve tranzicije su i umrli i živi i ne rođeni, koji će se tek roditi.

Nakon 2021. Biće LOCK DOWN KNOCK DOWN i ostaje nam omraženo umrežavanje mržnjom okovane, društvene mreže. LoL.

Long live LOCK&LoL.

Ko ne umre,ĆUTAĆE U MIRU SEDATIVA.
Senad M. Karađuzović, 25.12.2020.