Nebeska zvona, korona, Bog i Maradona

sasa maradona

Bilo je neophodno da se slegnu utisci ne bi li se bez patetike napisala koja riječ o jednom od dvojice najboljih fudbalera svih vremena jer odgovor na pitanje "ko je najbolji?" jasno je da nikada nećemo dobiti, baš kao ni na ono gotovo mitsko: šta je starije, kokoška ili jaje?

Piše: Saša Stojanović

Na južnoj hemisferi sada je proljeće. Ipak, to je sigurno najtužnije proljeće u novijoj istoriji Latinske Amerike i ljudi mu se ne raduju kao što bi to bilo uobičajeno u normalnim okolnostima. I ne važi to samo za "gaučose" i Argentinu. Slike žalosti, poštovanja i ljubavi povodom smrti Dijega Armanda Maradone dolaze iz cijelog svijeta. Maradona možda dijeli mjesto najboljeg svih vremena ali je na mjestu najvoljenijeg usamljen i tu će ostati do kraja svijeta, dok se fudbalska lopta bude kotrljala zelenim pravougaonikom na bilo kom dijelu zemljine kugle.

Nesumnjivo je da je Argentina svijetu dala mnogo poznatih lica od kojih su najpoznatiji revolucionar Če Gevara, predsjednica Argentine Evita Peron, pisac Horhe Luis Borges, aktuelni papa Franjo, fudbaler Alfredo Di Stefano, fudbalski treneri Cezar Luis Menoti, Karlos Biljardo i Marselo Bjelsa.

Osim Di Stefana, ovdje su rođeni prije i poslije Maradone i igrajući fudbal slavom ovjenčani i Omar Sivori, Mario Kempes, Horhe Buručaga, Danijel Pasarela, Ubaldo Filjol, Horhe Valdano, Klaudio Kaniđa, Serhio Goikočea, Gabriel Batistuta, Ernan Krespo, Pablo Aimar, Huan Roman Rikelme, Havijer Zaneti, Huan Sebastijan Veron, Dijego Simeone, Fernando Redondo i Leo Mesi ali niko kao Maradona nije bio obožavan na svakom dijelu planete, sa izuzetkom Engleske, zbog čuvene "božije ruke" iz četvrtfinala SP u Meksiku 1986. Vremenom, na Ostrvu i to mu je oprošteno jer je njegova fudbalska magija i humani dio bića kojim je pomagao one kojima je pomoć bila potrebna nadišao hladnu ostrvsku sujetu i podatak da je Maradona kao golobradi dječak sa 17 godina 1978. trebalo da zaigra za, tada, drugoligaški Šefild Junajted, i da samo sticajem čudnih okolnosti do toga nije došlo, što bi kasnije možda preduprijedilo i rat oko Folklandskih ostrva između Argentine i Velike Britanije 1982. godine.

Maradona je rođen u Lanusu, predgrađu Buenos Airesa, 30. oktobra 1960. godine u siromašnoj porodici, posle tri sestre. Za četvrti rođendan od ujaka je dobio fudbalsku loptu od koje se više nije odvajao a ostalo je istorija.

Iako mu je FC Lanus bio "ispred kuće" debitovao je 20. oktobra 1976. deset dana prije šesnaestog rođendana, za Argentinos juniors, i po tome je i danas rekorder u argentinskom fudbalskom šampionatu. Kada je 1980. detronizovao čuvenu Boku Juniors sa četiri gola u pobjedi svog tima od 5-3 znalo se da je zvijezda rođena. Iako ga je nakon tog briljantnog izdanja River Plejt prvi tražio odbio je da pređe u klub za koji su navijali bogatiji slojevi društva i koji nose nadimak "Milioneri" i prešao je u Boku koja je bila simbol nižih i obespravljenih. Kao akter svog prvog "Superklasika", najvećeg svjetskog gradskog (i klupskog) fudbalskog derbija u pobjedi Boke debitovao je golom da bi u drugom dijelu sezone na "Monumentalu" u remiju od 2-2 postigao oba gola, prvi iz slobodnjaka, drugi iz penala. Te sezone, 1981. sa Bokom je osvojio i svoju jedinu klupsku titulu u argentinskom fudbalu. Nakon briljantnih partija u dresu Boke oči svjetske fudbalske javnosti su bile uprte samo u jednog čovjeka. Odmah je reagovao i najveći svjetski klub, madridski Real, ali pošto je Maradona prezirao bogate, kao i u slučaju River Plejta, otišao je u independističku Barselonu za, tada rekordnih, 7,5 miliona dolara. U Španiji nije osvojio titulu ali jeste simpatije i slava mu je rasla vrtoglavom brzinom, a kada se na "Santjago Bernabeu" u Madridu nakon što je predriblao kompletnu odbranu Reala sa sve golmanom, ušetao u gol, čitav stadion je ustao da mu aplaudira, što je do tada bilo nepojmljivo za jednog igrača omražene Barselone (kasnije je to doživio još samo Ronaldinjo). Nakon brojnih nesporazuma, neshvaćen i nesrećan, odlučio je da promijeni sredinu i da ode, u to vrijeme u najjaču ligu na svijetu-italijanski kalćo. Uprkos pozivima bogatijih i slavnijih klubova Maradona se po inerciji odlučio za Napoli, najveći klub sa italijanskog juga, vječito zaboravljenog i gladnog osvete bogatom sjeveru. O načinu na koji je Maradona doveden u Napulj ispredale su se bajke, ali nije tajna da je u transferu vrijednom 10,5 miliona $ osim novca tadašnjeg predsjednika Napolitanaca Ferlaina i vlasnika uspješnih napuljskih firmi učestvovao i novac zloglasne Kamore. Pošto ni to nije bilo dovoljno jer je za to vrijeme u pitanju bio ogroman novac, organizovali su se i sami navijači Napolija i među sobom skupljali novac koji je nedostajao da bi u svoje redove doveli fudbalsko božanstvo. Ne treba pominjati da je opet u pitanju bio rekordan iznos u svjetskom fudbalu. Za sve one koji iz nekog razloga Napoli nipodaštavaju, svrstavaju u red malih ili čak nazivaju nižerazrednim klubom, valja podsjetiti da su za ovaj klub prije i posle Maradone igrali i učinili ga velikim i slavnim i takve fudbalske veličine kao Altafini, Sivori, Bruskoleti, Dino Zof, Julijano, Espozito, Savoldi, Karnevale, Bertoni, Rudi Krol, Ajala, Zola, Fonseka, Kareka, Amadei, Alemao, Gali, Ćiro Ferara, Salvatore Banji, Fernando de Napoli, Fabio Kanavaro, Laveci, Hamšik, Kavani, Iguain. U takav Napoli, žedan titula i fudbalske krvi sjevernjaka, stigao je "El Pibe" (klinac) uprkos izdašnijoj ponudi bogatog Anjelija i njegovog Juventusa, i mnogo boljim ličnim uslovima. Došao je i nije se pokajao! U jednoj izrazito katoličkoj zemlji kakva je Italija biti obožavan do granice božanstva bilo je nešto, do tada, nezapamćeno. No, Maradona je u Napulju i to prevazišao i ma koliko to zvučalo naučnofantastično. Maradona je za Napolitance bio više od Boga. Maradona pa Bog, skandirali su mu na svakom koraku gdje bi se pojavio nakon dvije osvojene nacionalne titule i jednog Kupa UEFA. Nikada nijedan igrač prije ni poslije njega nije sa tolikom strašću voljen i slavljen kao Maradona u Napulju. Otišlo se čak toliko daleko da je neki fanatik ili šaljivdžija otišao do lokalnog groblja i na zidu napisao legendarni grafit "ne znate šta ste propustili". Neko se ovih dana dosjetio pa je u produžetku dopisao "ispričaće vam Maradona".

Život van terena koji je uglavnom obilježen skandalima i uzimanjem nedozvoljenih supstanci ubrzali su kraj njegove karijere. Fudbal, ta magična igra i najvažnija sporedna stvar na svijetu zabilježili su zadnji Dijegov takmičarski nastup na zelenom pravougaoniku 25. oktobra 1997. u Superklasiku gdje je na poluvremenu morao da izađe zbog povrede. Pet dana kasnije, na svoj 37. rođendan, saopštio je da se povlači i tako je jedna nevjerovatna fudbalska karijera otišla u istoriju. Za reprezentaciju je odigrao 91 utakmicu i postigao 35 golova, nastupajući na 4 svjetska prvenstva a 1986. postao je i svjetski prvak u Meksiku gdje je proglašen za najboljeg igrača prvenstva.

Nakon što je 25. novembra svijet obišla vijest da se u 61. godini preselio u vječnost jedan od najvećih sportskih junaka našeg doba, nad Buenos Airesom pao je mrak. U gradu od skoro 4 miliona stanovnika vidjelo se svjetlo samo iz lože Dijega Armanda Maradone na kultnom stadionu "Bombonjera". 44,5 miliona Argentinaca bilo je u suzama kao i dobar dio svijeta. I ne samo fudbalskog. Isto se dogodilo i u Napulju gdje su u cijelom gradu pogašena svijetla a samo je stadion "Sao Paolo", koji će uskoro ponijeti njegovo ime, bio okupan svjetlošću.
Ipak, najveća počast Dijegu Armandu Maradoni stigla je iz redova najvećeg rivala, Atletic kluba River Plejta. Nešto što je izgledalo zauvijek nezamislivo između klubova koji su akteri najvećeg svjetskog fudbalskog derbija, koji su krvni neprijatelji i koji se mrze do uništenja, ipak se dogodilo. Na zvaničnoj stranici svog kluba River je objavio Maradoninu fotografiju na kojoj posle godine rođenja umjesto godine smrti stoji znak beskonačno, uz riječi "Hasta siempre, Diego".
Ni veće slave, ni većeg poštovanja.
***********
2020. godina će ostati upamćena kao jedna od "najružnijih" godina u istoriji čovječanstva. Nerijetko imam utisak kao da Smrt svojom kosom kosi sve što joj se nađe na putu i da to radi bez predaha. Mnogo je poznatih i priznatih iz svijeta umjetnosti, sporta i uopšte javnog života odnijela ova godina i siguran sam da svi jedva čekamo da prođe.
Dvojica koji su bili omiljeni mnogima sa prostora nekadašnje zajedničke države SFR Jugoslavije nedavno su nas napustili ostavljajući, svaki na svoj način, dubok trag u jugoslovenskoj kinematografiji. Onaj malo stariji dio populacije sjeća ih se iz kultne tv serije "Velo misto" čija je radnja smještena u ratnom Splitu. Jedan je bio inženjer Duje, drugi je bio Strikan. Riječ je, naravno, o Mustafi Nadareviću i Špiru Guberini. I ovdje je u prvom planu balun, odnosno, fudbal, i ljubav koju taj sport zauvijek ima na svakom dijelu planete.
Špiro Guberina ima značajno manji opus ali sve što je odigrao bilo je briljantno. Nastupio je u oko 20 filmova a najzapaženije uloge je ostvario u "Prosjaci i sinovi" i "U registraturi" kao i u dječjoj seriji "Jelenko".
Mustafa Nadarević je doajen jugoslovenske kinematografije i jedan od najboljih glumaca sa ovih prostora. Ostvario je 120 filmskih, tv i pozorišnih uloga među kojima su najzapaženije u filmovima "Već viđeno", "Otac na službenom putu" i "Gluvi barut".

*******
Nažalost, odlaze i ljudi, lokalni heroji, naši drugari ili poznanici, a jedan od njih koji zaslužuje da se pomene je svakako i Goran Kruta, naš nedavno (i nesretno) preminuli sugrađanin.
Goran je bio moj saborac sa crveno-belog dijela Topčiderskog brda i mnoge smo bitke zajedno ispratili navijajući za našu Crvenu zvezdu. Znam ga kao dobrog i poštenog momka, vedrog i nasmijanog, sa uvijek spremnom nekom forom ili šalom. Ostaće u sjećanju nezaboravni susreti protiv Bajerna u Beogradu i Olimpika u Bariju i to ništa neće moći da potamni, čak ni nevjerica kada sam čuo vijest da se Gogi spletom nesrećnih okolnosti preselio u vječnost. Neka ti je mirno more i vječna slava, druže moj, gdje god da si se zaputio. Počivaj u miru.

*******
Da je ovo SFRJ danas bi bio Dan Republike, bilo bi hladno, klale bi se svinje, topila slanina i pravile kobasice. Ljudi bi se družili, pjevali i opijali se, ljubili i grlili čestitajući jedni drugima praznik. Na stadionu ili preko radija pratile bi se fudbalske utakmice a uveče bi kafane i kafići bili puni, ne bi bilo korone, maski ni policijskog časa, svi bi bili slobodni u svojim izborima jer im tri neradna dana stoje na raspolaganju prije nego što se vrate svojim fabrikama, na radna mjesta koja su proizvodila i tako našu nekadašnju zemlju držali pri vrhu evropske privrede. Bila jednom jedna zemlja...

*******
Koronavirus se širi i uzima svoje žrtve a mi na sve to reagujemo u stilu našeg mentaliteta sa "lako ćemo". Možda je krajnji momenat da se uozbiljimo i povedemo računa o svom ali i opštem zdravlju i tako olakšamo posao zdravstvenim radnicima, ali i "prvom do sebe", što je mnogo važnije.
Kapaciteti i resursi kojima naš sistem raspolaže su na limitu funkcionalnosti i stoga je nikad potrebnije da svako od nas odgovornim ponašanjem da svoj doprinos društvu da bismo što prije izašli iz ovog neveselog stanja i vratili se redovnim obavezama i normalnom životu.
Onima koji se bore sa koronavirusom želim da izađu kao pobjednici a medicinskom osoblju da časno i dostojanstveno obavljaju svoje profesionalne radne zadatke čuvajući jednako i svoje i zdravlje svojih pacijenata.

auto klime bakovic 1

opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar