Ima mnogo faktora koji su odlučili avgustovske izbore:

iritirajući Zakon o slobodi vjeroispovijesti; smireni i razboriti dr Zdravko Krivokapić; tri kolone opozicije u kojima je svaki građanin Crne Gore koji ne glasa DPS mogao da pronađe sebe; međusobno nenapadanje opozicije; informisanost ljudi o svemu što se dešava u zemlji preko društvenih mreža; tridesetogodišnja nesmjenjivost vlasti; neprirodan odnos između Crne Gore i Srbije, itd. Ali na mene su poseban utisak ostavili događaji u Budvi. Namjera da se onolika količina nekorektnosti ili, kako se to naziva, političke korupcije, prikaže kao većinska volja koju je, potom, implementirala policijska batina, i otpor Budvana, predvođenih Carevićem, Krapovićem i Radovićem, učinili su da brojni građani u čitavoj zemlji osjete srdžbu i čvrsto riješe da se olovkom „osvete“.

Piše: Milan Vujović

Nova vlast imaće težak zadatak da izmiri zavađenu i raspolućenu zemlju i da nam vrati vjeru u sve što više ne vjerujemo, naročito kad su državne institucije u pitanju. To može da postigne samo odgovornim i poštenim činjenjem. I uspostavljanjem pravne, a ne partijske države, jednake za sve. Ako krene u neargumentovanu smjenu svih kadrova starog režima i nekritičko instaliranje svojih kadrova, ako se, dakle, nastavi postavljanje podobnih a ne sposobnih na rukovodeća mjesta, onda je sva ova rabota bila zaludna i džaba smo krečili.
Niko ne smije da osjeti da mu je tijesno u novoj Crnoj Gori, po bilo kom osnovu, osim, naravno, lopova i kriminalaca.

* * *
A mukotrpan put do tako neophodnog nacionalnog pomirenja, počeće, vjerujem, već na prvoj utakmici reprezentacije Crne Gore, u bilo kom sportu, kada će svi, ili gotovo svi građani navijati za reprezentaciju svoje zemlje, koju više neće vezivati za iskompromitovani režim.

* * *
Kada je u jesen 1996. tada jedinstveni DPS prvi put pobijedio na izborima u Baru nisam otišao na slavlje kod zgrade Opštine gdje je ispečen vo, a ni sada nisam izašao na proslavu ove dugo očekivane pobjede. Ne volim javno da slavim ono što nekog drugog čini tužnim, jer znam kako mi je bilo svih ovih godina kad su drugi slavili a ja tugovao.

* * *
Ne znam da li mi je neprijatnije u društvu logoreičnih ili ćutljivih ljudi. Ovi prvi djeluju nasrtljivo, ali su obično bezazleni. Za druge vam se čini, suprotno onoj da je ćutanje odobravanje, da su sve vrijeme protiv vas i vašeg mišljenja, ali da, iz ko zna kojeg razloga, neće i ne žele da se izjasne...

* * *
U Crnoj Gori se veoma malo ljudi pridržava preporuka NKT-a o nošenju maski i držanju distance. Pretpostavljam da, ipak, peru ruke kad dođu doma. Na jednom načičkanom brodiću za jednu od barskih plaža, niko osim nas troje i onoga što je kormilario, nije nosio masku. I umjesto da je neprijatno onima koji je ne nose, bilo je neprijatno nama.
Strahujem od novog, još žešćeg talasa korone ove jeseni...

* * *
Sve se manje cjenjkam jer je to „blam“ za moje ukućane. Redovno se prave da mi ništa ne dolaze kad, uglavnom uspješno, obaram cijene pred ulazom u crnogorske Nacionalne parkove ili kakve muzeje i spomenike kulture (sad su odahnuli pred Nacionalnim parkovima, tamo je ulaz besplatan). Posebno efikasan bio sam na ulazu u Njegošev mauzolej: „Zar i mi Cetinjani plaćamo punu cijenu?“
Po potrebi sam Baranin, po potrebi Cetinjanin. Možda bih mogao da počnem da razmišljam o ulasku u politiku...

* * *
Ove jeseni izaći će iz štampe „Barske priče 3“.
Jedan od starobarskih evergrina iz te knjige glasi:
„Tata, kako se zove onaj vjetar što oprašuje biljke, raznoseći polen? Je li razvigorac?” – pita Uglješa svog oca.
„Koliko ja znam to je jebivjetar” – odgovori Mićo, ne dižući glavu s novina.