Piše: Čedomir Ratković
Priča prva: Izgubljeno ostrvo u barskom zalivu
Ako se okrenemo mitovima i legendama, onda ostrva zasigurno nije bilo. Na sreću, o njima je ostalo ponešto i zapisano.
Prvi pomen ostrva na području Bara učinio je, na upečatljiv način, jedan od najboljih kartografa srednjeg vijeka. Naime, čuveni osmanski admiral, moreplovac, kartograf i geograf Ahmed Muhiddin Piri Reis (1465-1554) u svojem priručniku iz 1521. godine konstatuje postojanje ostrva u barskom zalivu.
Karta jadranske obale od Drača do Budve crtana je od strane Piri Reisa za potrebe osmanske mornarice u vrijeme turskih ratova sa Venecijom, za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog i Paše Pargalije, sa kojima je Piri Reis bio i lični prijatelj.
Dakle, ova karta koju je Piri Reis uvrstio u svoju knjigu-atlas i koju ovdje donosimo, svjedoči da je negdje u barskom zalivu postojalo ostrvo. Da Piri Reis nije pogriješio postoji još jedan zapis, čuvan u dubrovačkom arhivu.
Ahmed Muhiddin Piri Reis
Barsko polje, na prostoru koji gravitira Volujici, bilo je u rukama najistaknutije komunalne vlastele Bara. Vlastelin Ivan Prodi u svojem testamentu, između ostalog, ostavlja posjede u blizini mora i „isto tako, moje polje (neobično male veličine) na području de isola, pored brda Volujice (in contrata de isola, juxta montem de Voluize)“.
Ovaj Prodijev zapis korespondira sa kartom Piri Reisa iz 1521. godine, na kojoj se jasno vidi ucrtano ostrvo u barskom zalivu.
Karta jadranske obale od Drača do Budve
Neka nam je dopušteno da mi danas poslije pet vijekova pokušamo da damo svoje mišljenje. Naime, ostalo je u sjećanju starih Barana da je na trasi sadašnjeg glavnog lukobrana, ne dalje od 250 metara od Volujice, postojala hrid koja je virila iz mora i predstavljala smetnju za sigurnu plovidbu zalivom. Hrid je poslužila da se baš tu izgradi glavni lukobran prije više od jednog vijeka.
Da li je ta hrid u stvari ostrvo o kojem je ovdje riječ, ostaje za sada nepoznanica. Nova traganja po arhivama možda kriju još neku istinu.
Priča druga:Barska komunalna vlastela - Rod Voluiza
Kako grad Bar nije sačuvao arhiv, istraživači su u dubrovačkom, zadarskom i venecijanskom arhivu pronašli mnogo pomena o izdancima barskog roda Voluiza.
Istoriografija ih spominje uzgredno, kao recimo da je kod Volujice napadnut, od ulcinjskih gusara, brod sa žitom ili da su sredinom XVI vijeka Mrkojevići Baranima već bili oteli veći dio brda Volujice radi ispaše njihove stoke, a dio polja umjesto njiva pretvorili u pašnjake.
Ime Rta Volujica (Ponta de Voluiza) pominje se na gravuri iz 1571. godine, koja obilježava barski zaliv kao i brdo iznad barskog pristaništa koje zatvara barsko polje. Ovo svjedoči o lokaciji glavnog posjeda roda Voluiza. Pretpostavlja se da je crkva San Pelegrin (Hodočasnik) bila zavjetna kapela roda Voluiza. Ivan Prodi pominje u svom testamentu brdo Volujica.
Gravura iz 1571. godine
Pripadnici roda Voluiza pominju se u javnom životu Bara, gdje su obavljali važne dužnosti u gradskoj upravi a bavili su se i trgovinom. Oni su bili patricijski stalež. Francesco Voluiza bio je vice-kancelar Bara. Mnogi iz roda Voluiza su se poslije 1571. godine iselili iz Bara, prije svega u Dubrovnik, jer su tamo već imali razrađene poslove, a neki, kao Mihael Voluiza, u Veneciju.
U Dubrovniku su činili značajni rod. Pietro Voluiza se pominje kao vođa misije iz 12. marta 1591. godine za Carigrad, opasnim putem preko Elbasana, Struge, Ohrida i Prespe. Interesantno je da je Miho Voluiza ostavio vanbračnom sinu Radu iz Crne Gore jednu parcelu uz uslov da maćehu Maru mora slušati, a da ako je ne sluša, dobije samo očev topuz i štit.
Dakle, iz svega navedenog, nameće se zaključak da oronim Volujica nosi ime po rodu Voluiza. To se do sada nije znalo, pa je taj oronim dovođen u vezu sa značenjem: vol (vo), što nije čudno jer se nije znalo za rod Voluiza.
Ranije smo pisali da je mjesto Sumina u Tombi dobilo ime po vlasnicima maslinjaka, odnosno porodici Summa, doseljenih iz sjeverne Albanije. Ivan Summa imao je svoj posjed u Tombi 1543. godine. Takođe, Mirovica je dobila ime po vlasnicima maslinjaka u tom dijelu Tombe porodici Miro (Miros, Miroš, Mirossi). Mateus Miros se 1436. godine pominje kao vlasnik imanja u Tombi.
