“Tesna tesna i leva I desna „- bio je hit Mice Trofrtaljke, kada sam stigao u Rašku.
Bila je prošla ponoć, lijepa kao sto u Srbiji podno Kopanika može biti. Na stanici Raška, izlazimo iz vagona treće klase , mada je pisalo dva , a na peronu čekali su nas stari borci pravilno rasporedjeni da pohvataju regrute, koje su takvom lakoćom namirisali čim smo kročili na tlo.
Piše: Ante Baković
Bio je to oprobani metod prihvata regruta stare dobre YU armije, u tom trenutku AD 1968, još uvjek prepoznatljive po zastavniku Džemu koji je volio džem, doduše i bio čelično krilo naše armije. Skandal bi bio da neko od regruta malo odloži ulazak u kasarnu, a krenuo je sa pjesmom na usnama, i ispraćajima koji se pamte da oduži dug domovini.
Kakvom su nas brzinom pokupili i stvorili urednu kolonu kao u nekom filmu Felinija. Na čelu kolone odmah stali uredno zalizani likovi, a na kraju dugokosi i malo prestareli regruti, Bosanci, Slovenci , Srbi, Crnogorci, Hrvati i inih naroda i narodnosti . U kolonu zamnom komandovao je desetar pod budnim okom mladjeg vodnika stažiste.. Zapjevali smo, ponoć,ponoć davno već je prošla, što je bila i istina, dok nije pala prva zabrana i komanda -Tišina! Odsada bez komande ni u WC. Veseli u sebi prošli smo kapiju kasarne i smješteni u prostoriju sa nekom slamom i čebadima čekajući jutro.
Naravno, prije toga je hrana, piće, slanina, pršuta, sem ratluka i napolitanki po paklo, završila u kontejner, zadivljujuće čist, naravno za uništenje.Stara vojska ga je uništavala na tajnim žurkama bez starešina, koje su naravno znale, ali to je bila cijena dovesti regrute u red i provesti prvu noć u pretrazi da neko što ne unese i nagrdi vojsku od stomačnih problema. Droge nije bilo.
Jutro je, jutro je...a prvo jutro u vojsci. Slušaj ovamo. Prvo na šišanje onda kupanje pa flitanje a onda oblačenje. Ako nekome padne sapun, nemojte se saginjati, ide poruka od usta do usta.
Nikome ništa po mjeri , za svakoga sve što treba. Nas nekoliko po dogovoru uzimamo maksi šinjele, dugačke skore se vuku po zemlji , ličimo na pajace, ludiramo se do prve smotre, a onda smo povedeni u magacin da uzmemo robu po mjeri. Kao u butiku...Kada smo nešto kasnije samoinicijativno skratili nove šinjele nešto više iznad kolena ,zaglavili smo na raport zbog oštećenja narodne imovine.
Dugokosi su šišani sa posebnim merakom brice, koji je dio po dio, kao tesar sekao kosu i pravio “face” dok šišani nije zavikao šišaj nularicu , na golo ..Razvučen osmjeh i zlatan zub - evo napokon ste opet ljudi, vojnici bre.
Obuka,smotra, rad, red.
A onda, kako to u vojsci biva regrutuju se novi vojnici za Vojnički klub i uredjenje zidnih novina. Oduvjek sam voleo muziku ,ali sa sluhom sam na momente u ratu..Formirala se vojnička grupa koja je svakodnevno vježbala u vojničkom klubu za prvi nastup.Ja naravno ispao iz kombinacije, u muzici proba - nema foliranja.
Osjetim da moj potporučnik, prva liga od čovjeka, za razliku od starijeg vodnika voli da ima poene kada mu je vojska aktivna pa ja odmah
saopštim radosni vijest , primljen sam u vojnički klub i od danas sam tamo na uvježbanju grupe.
Naravno,tamo sam provodio dane, zevzečim se , niko me nista ne pita , sa svima dobro. Uživam metodom „banja armija“ u svirci, čak učim i da sviram gitaru, ponešto i znam, dok me nisu provalili sasvim slučajno. Potporučnik pohvali se kapetanu kako ima i on u vojničkom orkestru gitaristu a kako je kapetan voleo muziku i znao ko je sve u sastavu, pod hitno vratio sam se u četu dobivši specijalni tretman i odgovornost da sedmicu ribam
hodnike tako dobro da se vojska može klizati po njima.
Oduvjek sam volio muziku i još dan danas odvrnem dvesta vati da se čuje,po onoj, ako i drugi ne čuju ,kao da ja i ne slušam.Doduše na kratko,prodje me......
Dubrovački trubaduri imaju koncert u Domu JNA. Interesovanje, ludilo.Vojsci zabranjeno.Kako biti na koncertu, pitanje je sad? Naravno, sjetili smo se propusnica do grada i natrag za potrebe veze i nošenja hitnih vijesti u komandu i mi ih dislociramo za ovu posebnu priliku.
Vidimo istovaraju se pojačala i naravno, hvatajte se bjele ruke pravo za velike zvučnike, teške bogami, ali imaju dve ručke, idealno, jedan sa jedne drugi sa druge strane i sa lenjim slovencem „op „ na bini smo,zavesa spuštena Trubaduri do nas.Zavesa se diže mi iza bine.Kada je počeo koncert ušunjamo se u zadnje redove, naravno budemo primećeni i sutra opet ribanje . Ribali smo hodnike kilometrima nema broja.
Šta bi dao da si na mom mjestu......
Slovenac, da me ubijete imena mu se nemogu sjetiti, jednom prilikom našeg nestašluka za kaznu u deset naveče dobije ponovno ribanje hodnika koji cakli od prethodnog ribanja mlade vojske. Anto, hajde da nerviramo desetara a napravimo dobru žurku, a mene za tako nešto ne treba dvaputa zvati.
Razbacamo pola vreće praška po hodniku, dignemo pjenu i uteknemo kod mojih Kosovara, koji su svi do jednoga radili u pekari .Dobijemo po vruću štrucu hleba, smjestimo se u ćošak i nigdje nas nema.Naravno, potraga za nama i mi tek sjutra izmilimo iz skloništa. Naravno, izrazimo kajanje, revidiramo stavove, uz naravno hiljadu puta kajemo se i nećemo više.
U četi je bilo raznih likova.Svi su bili svoji na svoj način i zaista bila je jedna kompaktna cjelina sa svim svojim osobenostima.
Meni je ostao u sjećanju recept - lijek protivu nesanice u JNA , a neki tvrde da pomaže i civilnom sektoru društva. Radi se o teoriji samozvanog narodnog ljekara koji je služio vojsku te godine sa nama i usput ispitivao svoju teoriju o liječenju nesanice.
Njegova metoda bila je vojsci pristupačna i nije iziskivala nikakva ulaganja, osim malo volje , mašte i osame.
Ne garantujem ništa, radite na svoju odgovornost. Kada ne možete da spavate „otresete ga „ i onda zaspete ko jagnjad. Učesnici eksperimenta su potvrdili teoriju, dok se jedan javio sa teorijom kada na usamljenom stražarskom mjestu hoćeš da zaspeš „otreseš ga“ i onda ti se ne spava.
Oduvjek je u JNA bilo talenata iz svih krajeva ex Juge.
Kad bolje razmislim JNA i nije bila loša stvar za druženje, upoznavanje drugih ljudi, pripremu za život.
Ponekad bih voleo da se vratim u neke vojničke Titove dane.
