U martu 1986, kao „stare kuke“, moj drug iz Novog Pazara Ismet Lj. i ja patrolirali smo kroz Šibenik, pa smo se obreli i na željezničkoj stanici.
Kad nas je vidjela jedna postarija gospođa, obradovala se: „Evo meni mojih vojnih policajaca!“ Naravno, odmah smo joj kofere ubacili i pomogli da se smjesti u kupe. To se nekako podrazumijevalo.
Piše: Milan Vujović
Još od malih nogu policajce sam doživljavao kao zaštitnike, kao nekog ko je spreman u svakom trenu da pomogne. Uvijek mi je bilo milo da ih sretnem. Mislio sam, kad su u blizini, niko mi ništa ne može.
Odavno policajci nisu što su bili, ali ovih dana je postalo i golim okom vidljivo da „čuvari reda“ nekad i sad nemaju veze, kao da su iz dva različita filma.
* * *
U teškim vremenima dragocjeni su smireni, umni, principijelni, stručni ljudi. Ako vam se na putu nađe kakva tvrdoglava, nerazborita osoba, kratke pameti i velikih ambicija, onda ste nagrabusili.
* * *
Crna Gora je predodređena za dobar život njenih stanovnika. I to zbog geografskih ljepota, idealnog prostora u koji se smjestila i, prije svega, ljudi, koji su vjekovima znali da sačuvaju sebe od drugih i druge od sebe.
Grad u kojem živim i gdje sam rođen baštini tradiciju suživota sve tri vjere. Nekad ta priča djeluje neiskreno, ali kad se zagrebe po površini, vidjeće se da su neki mudri ljudi uspjeli da sačuvaju Bar od raznih nasrtaja s mora i kopna koji su, u mnogo težim vremenima od ovog našeg, prijetili da zauvijek naruše skladan život barskih pravoslavaca, katolika i muslimana.
Crna Gora i Bar moraju biti dovoljno široki da se u njima svaki čovjek osjeća slobodno i svoj na svome, bez obzira na vjeru, naciju, političku pripadnost i bez obzira da li je doker, profesor, ljekar, sportista, glumac...
Zakon o slobodi vjeroispovijesti ozbiljno je uzdrmao temelje Crne Gore, koji bi, kao kod svake moderne države, trebalo da se zasnivaju na jedakosti i pravdi. Jedna velika grupacija osjetila se ugoženom i poniženom. I krenuli su mirni i dostojanstveni protesti, pretočeni u litije. Umjesto da se oni koji su donijili nakaradan zakon (a osuđuju ga i najistaknutiji pravnici u zemlji!), makar zamisle i pokušaju da nađu kompromis, ali istinski, počelo je nipodaštavanje litija kojima se pripisuje ono što one nisu. A one su isključivo i jedino vapaj za pravdom.
Represija u Budvi i nemile scene između golorukog naroda i elitno opremljenih policajaca, koji su svojom brutalnošću zapanjili sve dobronamjerne građane, samo su povećale tjeskobu i strah, u ionako raspolućenoj Crnoj Gori.
I zato su potpisi koji su na početku ovog ljeta krenuli iz Nikšića mjera samopoštovanja slobodnih građana Crne Gore.
* * *
Ko se nije naježio na: „Ni metar, majko!“ nema potrebe da sebe tjera da potpisuje bilo šta. Taj potpis ne bi bio iskren niti iz duše.
* * *
Postoji li ijedan evet efendija koji može da skupi hrabrosti i smjerno i skrušeno kaže Gospodaru: „Šefe, potpuno ste u pravu, ovo su sve bitange i ludaci, ali da nismo malo prećerali?“
* * *
Činilo se da će korona oslabiti „ludački pokret“. Ali, samo ga je ojačala. Jer, strah od korone i bliski dah smrti obesmislili su sve druge strahove. COVID 19 je raspametio ljekare i sve nas. O njemu niko ništa pouzdano ne zna niti može bilo šta da predvidi. Ni kako će ko reagovati na prisustvo virusa u svom organizmu. Može da ga i ne osjeti a može da ima teške posljedice, pa i fatalne.
I onda smješno djeluje da razmišljamo o tome hoće li nam neko zamjeriti što šetamo ili se potpisujemo...
* * *
Renovirali smo stan i sad se šunjam stepenicama da ne sretnem koga od komšija. Mogu misliti što mi misle poslije petnaestodnevne buke i prašine kojoj su bili izloženi...
* * *
Ovaj blog djeluje turobno, ali danima je jedina lijepa vijest ona koja se odnosi na vremensku prognozu i sunčano nebo nad nama. Korona nam je ušla u svaku poru života... Odoh da vidim da nema neki novi klaster ili importovan slučaj...
