Sve tvrdnje da su u litijama u većini neprijatelji Crne Gore i njene državnosti, velikosrpski nacionalisti, zavedeni i izmanipulisani, kao i da su politički motivisane, padaju u vodu pred istinom da će šetnje stati onog časa kad bude povučen Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

U čemu je tajna brojnosti litija, neočekivana za sve? U tome što ih predvode oni koji su sušta suprotnost naših političara, poput rektora Cetinjske bogoslovije Gojka Perovića ili paroha barskog Slobodana Zekovića, ljudi imunih na oholost, nadmenost, srebroljublje, nepotizam, pohlepu, bahatost...
Za, čini se, jedini mogući ishod litija od vitalnog je značaja i da ih ne ,,brane” Zlatibori, Vulini i drugi kuriri i informeri.
Lider DPS-a se izgleda prvi put u političkoj karijeri preigrao. Obično je poslije njegovih oštrih komentara i upozorenja o navodnoj ugroženosti države, entuzijazam protestanata splašnjavao. Sad se povećava nakon svakog njegovog javnog nastupa. Ili on više nema moć da ubijedi ljude u to što govori ili je dirnuo tamo gdje su ljudi najosjetljiviji. Uspio je da izvede na ulicu i apatične i rezignirane, i posmatrače i apstinente...
Možda je za jesenje izbore prizvao izlaznost veću nego ikad.
Kao lider DPS-a može da se ponaša kako želi, ali kao predsjednik Crne Gore u obavezi je da razborito i pomirljivo, što prije, smiri napetost u državi.

* * *
Tragična sudbina djevojčice koja je 31. januara rastužila i bez vazduha ostavila čitav Bar, valjda je dovoljna opomena da se na Bulevaru dinastije Petrović mora postaviti željezna ograda koju niko neće moći da probije. Krpljenje rupa na postojećoj bila bi zaludna rabota.
U početku bi bilo gunđanja, ali svi bismo se vrlo brzo navikli da Bulevar prelazimo na jednom od dva semafora, kod zgrade Opštine ili kod Tri kule ili na kružnom toku, dolje prema Željezničkoj stanici.

* * *
U moru loših, jedna potencijalno dobra vijest gotovo je neopaženo prošla: put preko Sutormana proglašen je, odlukom Vlade Crne Gore, za regionalni, što znači da će država preuzeti brigu o njemu.
Otkako je izgrađen tunel Sozina, put koji povezuje Bar sa Virpazarom preko Sutormana potpuno je zapušten. Svaka jača kiša izaziva klizište, bujice odnose i polovinu kolovozne trake. Česte sanacije, kažu, mnogo koštaju barsku opštinu, ali svako novo nevrijeme čini svoje. A taj put jedina je veza Tuđemila i okolnih sela sa Barom. Otvaranje tunela Sozina marginalizovalo je ovaj kraj i Sutorman.
A ne bi trebalo da bude tako. Sutorman je izuzetno izletište. Udaljeno je od centra Bara, od morske obale, desetak kilometara. Nadmorska visina na prevoju gdje se nalazilo Dječije odmaralište i odakle put počinje da se spušta ka Virpazaru i Skadarskom jezeru, iznosi 805 metara. Ranijih zima, za mnoge Barane i njihovu djecu i ovako zapušten Sutorman bio je ravan Durmitoru i Kopaoniku.
U nekadašnjem Dječijem odmaralištu koje je odavno pretvoreno u ruinu, mališani iz Bara provodili su raspust i vikende, radovali se Školi u prirodi. Bilo je predloga da Odmaralište postane naučno-istraživačka stanica za najtalentovaniju djecu iz Crne Gore i okruženja, nešto kao Petnica kod Valjeva. Govoreno je i da će biti obnovljena pruga uskog kolosjeka preko Sutormana kao jedna od najvećih turističkih atrakcija u ovom dijelu Evrope.
Ništa od toga.
A Sutorman, gord i zanosan, stajaće tamo gdje je sada i kroz hiljadu godina. Valjda će neke nove generacije znati da uzmu od njega ono što nesebično nudi – netaknutu prirodu, sa mnoštvom izvora.
Tračak nade da bi se to moglo dogoditi i za našeg zemana jeste ova odluka da cesta preko Sutormana dobije status puta od regionalnog značaja.

* * *
Mnogo prosjaka je, ovih dana, pred barskim prodavnicama (raznim mini, maksi, super, mega i ostalim marketima). Sad ih ima toliko da ne vjerujem da svi dobro prolaze, a nekad je jedan od njih koji je prosio ispred „Dragstora“ pokojnog R. Ičevića, ,,zarađivao“ dnevno i četvrtinu moje plate.
Ovoliku koncentraciju onih sa ispruženom rukom vidio sam još samo u Moskvi, u maju 1992. godine, gdje sam sa pjesnikom Petrom Đuranovićem i novinarom Slavkom Šepićem, u ime Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva, boravio na Kongresu slovenske pismenosti i kulture. Svakom prosjaku Petar je želio da udijeli. Uzalud smo ga molili da štedi pare. Njegova ljubav prema Rusiji bila je tolika da mu je bilo neprijatno što vidi toliko prosjaka na ulicama njene prijestonice, pa im je, pružajući rublje, govorio: ,,Hajde, idi, kupi hljeba, ne brukaj Rusiju!“
I oni su zaista i odlazili ka prodavnici, ali po votku.

* * *
Jedna indijska narodna poslovica kaže da sve prolazi i da nam ništa ne pripada: porodica, žena, djeca, naše tijelo i naše bogatstvo. Pa šta je onda naše? Naša dobra i zla djela. To mora da imaju na umu svi, i oni čije vrijeme traje već tri decenije i oni čije će vrijeme tek da dođe.
Te dvije riječi ,,sve prolazi“, ta jednostavna misao o prolaznosti života, jeste izvor beskrajne tuge, ali i beskrajne utjehe.

* * *
Zaboga, je li postojalo vrijeme prije mobilnih telefona?

* * *
Polumrtav sam otkad nema sajta ,,chesscube”. Sad umjesto da igram šah, bušim balone...

Stavovi izraženi u ovom tekstu Autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Jedra.