Piše: Vesna Pavićević

Neke od najljepših ikada napisanih stranica o avanturi čitanja nalaze se na početku velikog romana Itala Kalvina „Ako jedne zimske noći neki putnik“. I pored poetičnog naslova i primamljive postmodernističke nerazmrsivosti sadržaja, te prve misli o čitaocu nadilaze sve što kasnije dolazi. One precizno slikaju stanje i osjećanje čovjeka zavisnog od knjige.

Junak se nalazi u knjižari i na tragu je dobroj knjizi. On grozničavo njuši svoj plijen, kupuje ga i odnosi sa sobom, vozi se gradskim prevozom, dok žudi da stigne kući i da zakorači u tajnu onoga što je čas prije ocijenio kao obećavajuće. Prinosi sve što mu je potrebno – naočare, kafu, cigarete, pepeljaru... Gasi televizor, namješta se i ušuškava u fotelji, detaljno zagleda korice, opipava njihovu teksturu, otvara knjigu negdje po sredini, uranja nosom među stranice da dobro udahne njihov miris.

Ugođaj napokon treba da počne, i daj Bože da ga niko ne naruši bar u narednih sat-dva...

Ovaj neopisivo lijepi trenutak ulaska u tekst, kad je cijelo biće otvoreno da primi u sebe sadržaje koje je naslutilo iz prvih pročitanih rečenica, može se jedino porediti sa trenutkom koji dolazi na kraju, kad sklopimo korice tek pročitane knjige... To je onaj epifanijski tren preplavljenosti ljepotom i smislom, uvijek nerado skopčan sa spoznajom da je putovanje završeno, da smo i dalje tu gdje jesmo, u toj fotelji, zamišljeni, zaneseni, obamrli, tronuti od istine koja nam se ukazala pred očima, svjesni da je svijet knjige samo stvar fikcije, ili pak obrnuto, da je svijet knjige zapravo ovaj koji živimo, i da je baš taj svijet, ovim poslednjim slovom, surovo razobličen, i onom Kafkinom sjekirom zasječen po sred srijede.

Trenutak je to „skup vijeka“, koji dubinski mijenja naše biće i koji ne dozvoljava da nas led potpuno okuje.

I, pri svem tom darivanju, ovo nisu jedina čuda kojima nas dobra književnost usisava u samu sebe.

Takvi su, vanredno snažni, i ponovni susreti sa literarnim klasicima koji su, nepravedno zapostavljeni, zaduženi za skupljanje prašine na našim policama. Prevaziđeni su, staromodni, glomazni, dosadni... kažu ljudi. Kako i ne bi bili kad im protivtežu čini hipertekst budućnosti, beskrajni internet-roman koji se čita nasumičnim otvaranjem neograničenog broja linkova... Današnji čitalac želi brzu informaciju i trenutni ugođaj. On nema vremena za odlaganje užitka, on hoće odmah „tri u jedan“ – i priču, i ugođaj, i istinu. Ali, koju istinu, pitamo se. Koju, kad svaki put iznova zatečeni i opčinjeni, stojimo i mislimo: Zašto se čovjek uopšte trudio da bilo šta kaže o borbi za ljudske ideale, kad je Servantes rekao sve? Šta je trebalo još reći o sjaju i bijedi ljudskog duha kad to niko nije uradio bolje od Šekspira? Zašto su ljudi pisali o vodi kad je Melvil proučio anatomiju mora, i svega u moru, i na moru? Čemu priče o ratu i o miru kad je Tolstoj završio priču i o jednom i o drugom? Iz kojih razloga bismo slikali ljudske mane, kad ih je Molijer naslikao sve? Zbog čega se baviti bolestima društva ako ih je Balzak sve spakovao u Ljudsku komediju? Koja je uopšte svrha književnih opservacija na temu današnjice kad je današnjica naslikana u djelima nastalim prije dvjesta, trista, četiristo godina?

Kad Balzakov Votren konstatuje: „Pokvarenost je oružje osrednjosti“, ili kad izrekne: „Ko hoće da kuva mora isprljati ruke, bitno je samo da ih poslije dobro opere, takav je moral našeg doba“, zar nije rekao sve i o našem moralu? Zar, u nešto blažoj formi, današnji roditelj nije isti kao i otac Gorio koji je novcem i poklonima kupovao ljubav svojih kćerki? Zar „junak našeg doba“ nije, baš kao i Rastinjak, na vječitoj klackalici između savjesti i zadovoljstva, podstaknut da u nemoralnom društvu na nemoralan način ostvari svoj cilj? Zar današnje sponzoruše nisu isto što i kćerke nesrećnog starca iz romana, možda članice kakve ženske kriminalne grupe, praznog pogleda i silikonskih usana? Zar nam, kao i Eženu, bez obzira na solidno vaspitanje i obrazovanje, za uspjeh nije potrebna neka inkarnacija njegove moćne rođake, drugim riječima, neka dobra veza ili kakva dobra leđa, da nas poguraju i zaštite na putevima uspona?

Zar društvo u kojem su novac i nepotizam najsigurniji putevi do uspjeha, nije prije ovo današnje, nego ono iz Balzakovog doba?

Zbog svega toga, ali i zbog mnogo čega još, ako u ovom svakodnevnom ludilu, jedne prijatne proljećne noći uzmete knjigu u ruke, neka to bude nešto klasično. Ne bojte se, jer istovremeno će biti i moderno. Tajna je u svevremenom, u kojem je sve, i prošlo, i sadašnje, i buduće. Sve napisano i zapisano. Na nama je samo da razgrnemo slojeve zaborava i prepustimo se mirisu dragih stranica koje smo nekad tako rado dodirivali. Neka djeca vide da čitamo klasike. Ona u prvom redu uče od nas.