U završni, dvanaesti dio ove godine ušli smo nespokojniji nego ikad u posljednje vrijeme. Neka netrpeljivost svuda varniči, kao elektricitet, i u svijetu i u Regionu i u Crnoj Gori.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

I pitanje je da li nas u novoj godini očekuje smirivanje ili razbuktavanje (niskih) strasti.

*       *       *

Donedavno sam iz stana izlazio ulijevo, Ulicom Mila Boškovića, pa dalje, opet lijevo, prema optici, kod kuma, ili desno, Ulicom Vladimira Rolovića, prema obali. Ali, evo nekoliko dana iz svoje zgrade krećem udesno, Ulicom popa Pavla Radunovića, prema Hramu, pa na ista odredišta.

Čudan je osjećaj kad hodate ulicom koja je dobila ime po vašem djedu, nekadašnjem parohu barskom, protojereju stavroforu.

Više je razloga zbog kojih je proto Pavle dobio svoju ulicu. A dovoljan je samo ovaj kojem je, pored ostalih, svjedok bila i moja majka, njegova najstarija kćerka.

U ku­ću popa Pavla ko­ja je bi­la pre­ko ­pu­ta cr­kve Sve­tog Ni­ko­le u Starom Ba­ru, jedno ju­tro, a bilo je to u prvoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka, ba­nu­la je voj­ska. Ko­man­dant je bio mar­kan­tan, oštrih cr­ta i ozbilj­nog li­ca na ko­jem je domi­ni­ra­la nje­go­va­na bra­da.

- Po­pe, da ne oko­li­šim, ka­ži od ko­jeg mu­sli­man­skog pr­va­ka da poč­ne­mo?

- Ne ra­zu­mi­jem o če­mu go­vo­ri­te.

- Ne pra­vi se lud, znaš ti do­bro na šta mi­slim, mo­ra­mo se sve­ti­ti za nji­ho­ve zu­lu­me.

- Ka­kve zu­lu­me, ov­dje ni­ka­kvih zu­lu­ma ni­je bi­lo?

- Ne­ka, po­pe, bi­lo ih je na dru­gim mje­sti­ma. Ka­zuj ime­na.

Pro­ta je za­stao. Ka­sni­je je pri­čao da je vi­dio smrt­nu uru pred oči­ma.

- Ako to že­li­te da ra­di­te u mo­joj pa­ro­hi­ji, mo­ra­će po­če­ti od me­ne.

Ta­jac.

- Zna­či ta­ko.

- Ta­ko... dru­ga­či­je ne mo­gu.

- Bra­ćo, vi­di­te li ovo­ga po­pa, jed­na mu je no­ga na Vo­lu­ji­ci, dru­ga na Su­tor­ma­nu, ali ne­ka mu bu­de. Aj­mo.

I žu­stro kao što je do­šla, voj­ska je oti­šla.

Da li je ko­man­dant sa­mo že­lio da is­ku­ša pro­tu ili je stvar­no imao na­mje­ru da pobije mu­sli­man­ske pr­va­ke, ne zna se, ali od ta­da su bar­ski mu­sli­ma­ni ima­li poseban od­nos i re­spekt pre­ma popu Pa­vlu.

*       *       *

S vremena na vrijeme, neka riječ istrči ispred svih i onda je do iznemoglosti rabe političari, umjetnici, sportisti... svi koji se pojavjuju na javnoj sceni. I kao što je došla, iznenada i niotkuda, riječ ode iz česte upotrebe i na nju gotovo svi zaborave. Mislim da je ove godine najčešće u upotrebi bila riječ „fokusiran“.

S druge strane, neke riječi rijetko izbiju u prvi plan, nema ih čak ni u rečnicima, ali su nezamjenjive i hirurški precizno opisuju određene ličnosti, poput riječi „maljugan“ (budala, avetinja). Imam utisak da maljugani osvajaju prostor, da se šire, da je ovo njihovo vrijeme...

*       *       *

Svakim svojim nastupom, u posljednje vrijeme, povodom bilo koje krize, nesporazuma ili samo nedoumice, on uspijeva da produbi podjele. Kad je izgovorio da je onaj skup od prije vijek u Podgorici bio sraman i izdajnički znalo se da će, iako je stotinu godina bio uzvišen za 90 odsto Crnogoraca, vrlo brzo za pola Crne Gore postati „sraman i izdajnički“. Ali, teško da će ijedna rezolucija uvjeriti onu drugu polovinu Crne Gore da Podgorička skupština nije bila potrebna i prirodna.

I šta dobija Crna Gora? Ništa. Samo nove omraze i podjele.

*       *       *

Bacanjem koske u vidu vraćanja u prošlost zamagljuje se sadašnjost koja kaže da smo opet u krizi. Nove, više cijene svega i svačega dolaze tiho kao Dok Holidej, a plate stagniraju i dovoljne su za golo preživljavanje i plaćanje računa. Stenjemo čim nas strefi bilo koji vanredni izdatak („crkne“ veš mašina, bojler, televizor... ili potone krevet, trosjed, otoman...)

Dodatni atak na standard biće najavljeno poskupljenje struje od 1. januara.

*       *       *

Od izgradnje vrtića u dvorištu Gimnazije, po svemu sudeći, nema ništa. Ne vjerujem da je bilo ko toliko neznaven i nerazborit da uništi zelenu oazu usred gradskog jezgra, za koju bi gradonačelnici mnogih metropola širom svijeta dali „nebrojeno blago“. A Bar će za koju godinu biti veliki lučki grad koji će se dičiti svojim čempresima pored Gimnazije kao što se danas diči onim borom izniklim u zidinama starobarske tvrđave. Taj samonikli bor je najveća turistička atrakcija Bara, nezaobilazna slika koju gosti, odakle god da su, sa ushićenjem nose kući.

*       *       *

Umro je Božo Ulićević, ugledni Baranin. Znao sam ga preko šaha, a i preko Moma Popovića, mog prvog direktora u Radio Baru. Bio je boem u pravom smislu te riječi, što znači da je znao da se opusti, ali da prije toga posvršava sve svoje obaveze. Imao je tu vrstu komocije, jer je znao da ga kod kuće čeka njegova lijepa porodica. I bio je akter mnogih anegdota, od kojih su se neke našle u dvije knjige „Barskih priča“.

A ovu sam čuo na njegovoj sahrani. Pošto je živio u stanu iznad sada takođe pokojnog Novice Vučkovića, Božo je ponekad znao da se na stepenicama zabroji i bane kod Vučkovića. Jednom se, tako, kad je shvatio da dnevni boravak nije njegov, šmekerski „izvukao“. Samo je napravio krug oko stola, progunđao: „Ha, opet raštan“ i izašao iz stana, ostavljajući zbunjene ukućane, koji su, kad su shvatili o čemu se radi, uz osmjeh ispratili svog dobrog komšiju.

*       *       *

U svom telefonskom imeniku imam brojeve desetak rođaka i prijatelja koji više nisu među živima. I ne brišem ih. Ne znam zašto, valjda zbog toga što znam da im je, tamo gdje su sada, milo da poneko još misli na njih, makar i samo onda kad na mobilnom lista ono „Kontakti“.