Zvuk mješalice za beton koji je dominirao krajem proljeća i početkom ljeta uz barsku obalu, od Utjehe do Čanja, konačno je zamijenila jednolična pjesma zrikavaca.

* * *

Piše: Milan Vujović

* * *
Većina poslanika vratila se u crnogorski Parlament. Bojkot još jednom nije ispunio očekivanja opozicije. Ni vlast ni međunarodnu zajednicu nije motivisao na preispitivanje onog što je bilo, a još manje na bilo kakve dramatične poteze. A na prvim narednim izborima poslije bojkota, kao i uvijek, opozicija je očajno prošla.
Ko ubuduće prvi dođe s predlogom za bojkot Skupštine znaćemo da je Tesio.

* * *
Gotovo svakog dana prolazim pored bivšeg kafe-restorana „Tropikana“, u centru Bara, na Šetalištu kralja Nikole. Nekada kultno mjesto sad je gradsko ruglo, nagriženo zubom vremena i ljudskom nebrigom. Ali je i dalje moguće da, uz pretpostavljam, mala ulaganja, postane reprezentativno kulturno dobro. Navijam svim srcem da se preuredi u „Kuću Mija Mijuškovića“, znamenitog crnogorskog vajara, nikšićkog Baranina, koji se odavno skrasio u sutomorskom naselju Suvi potok. Tamo, visoko u brdima, podno Sozine, gostoljubivi dom vajara koji je bliži desetoj nego osmoj deceniji života, ''čuvaju'' stotine njegovih skulptura od finog kamena, čvornovatih maslina i drugog plemenitog drveta. Ipak, ovaj svojevrsni muzej pod otvorenim nebom osuđen je na propadanje. Skulpture zbog kojih je Mijo dobio brojna priznanja, pa i Trinaestojulsku nagradu 1992. godine, moraju da se izmjeste dok je još vrijeme. Idealno mjesto za njih je, preuređena, nekadašnja „Tropikana“.
Ko god od nadležnih pomogne da se vajarevo životno djelo - muzej pod otvorenim nebom, pretoči u institucionalni projekat, u „Kuću Mija Mijuškovića“, učiniće, besumnje, pravu stvar za crnogorsku kulturnu baštinu i njeno nasljeđe, a Baru podariti atraktivan kulturni, pa i turistički kutak.

* * *
Nas dvoje bili smo šest dana na Ivanovim koritima. Mislili smo: vratićemo se poslije dva-tri dana, a kad smo odlazili bilo nam je žao što nije duže trajalo. Svakog dana pješačili smo između 15 i 20 kilometara, a svi naši putevi završavali su se na Vjetrenom mlinu, na vidikovcu koji je najprirodniji inhalator na svijetu i gdje su oči prinuđene da zaiskre od miline gledajući dolje na Boku Kotorsku. Svakog popodneva tu smo dolazili da uživamo u nevjerovatnoj igri sunca i oblaka. Kad vam se učini da kiša samo što nije pala, jer se iznenada sve zacrni iznad vas, a magla prekrije Štirovnik i Jezerski vrh u daljini, sunce se probije i začas sve oko vas dobije svijetle, optimističke boje. I obratno: taman pomislite da tirkizno nebo koje vam je, čini se, na dohvat ruke, danima ništa neće moći da izbaci iz takta, crni oblak, kao kod Luisa, zatamni vidik i sve okolo sneveseli.

* * *
Supruga mi je kazala da sam boravkom na Ivanovim koritima zaokružio stvari. Na početku zabavljanja vodio sam je na kokice i sladoled, a za tridesetogodišnjicu braka na planinu – preko sindikata.

* * *
Barski ljetopis je uzletio do neslućenih visina u noći 14. jula kada je na Ljetnjoj pozornici u Starom Baru svirao legendarni Duško Gojković, sa beogradskim džezerima. Ovaj svjetski priznati muzičar svojom trubom činio je čuda više od sat i po, a u oktobru puni 87 godina!
Poslije „Orkanskih visova“ Ljetopis je imao još jednu dobru sopstvenu produkciju. Riječ je o predstavi „O miševima i ljudima“, u režiji harizmatičnog Dina Mustafića.
Ipak, pričekaćemo, po svemu sudeći, da se, po kvalitetu, ponovi prošlogodišnji, jubilarni, 30. festival. Ovogodišnji je nekako neuredan. Pozorišni program se izgubio negdje na potezu Stari Bar - Topolica, a čak dvije predstave su otkazane. Predstava „Jami distrikt“ otkazana je zbog povrede glumice, a razlog zbog kojeg je otkazana „Kučka“ Zetskog doma, nije se usudila da objasni čak ni dobra vila Ljetopisa, PR Marija D.

* * *
I kad smo kod pozorišta: ko nije sjedio na predstavi pored osobe koja se najela bijelog luka, taj ne zna što je patnja.

* * *
Vratio se Novak. I to trijumfom na Vimbldonu, nezvaničnom prvenstvu svijeta. Imam utisak da s vrha nikad nije ni silazio...

* * *
Rekao sam prijatelju da ću da navijam za Hrvatsku u finalu, u Moskvi, ako Novak dobije Nadala u onom čudesnom polufinalu Vimbldona. Zbog karaktera hrvatskih igrača koji su gubili od Danske, Rusije i Englske i sve ih eliminisali, zbog Rakitića...
Onda se (niotkuda) pojavio Marko Perković i razbio iluziju da nije tako kako se čini da jeste, slikovito objašnjavajući da naši nacionalizmi nikad neće ustuknuti pred razumom.

* * *
U hotelu „Sidro“ u toku je pojedinačno seniorsko prvenstvo Crne Gore u šahu. Na istom turniru nastupaju dva najbolja crnogorska igrača. Kako je to moguće? Lako. Jedan je svih vremena, Božidar Ivanović, drugi je u ovom času, Nikola Đukić. Šampionat je sjajan. Igra se u prijatnom ambijentu i nevjerovatno borbeno, do golih kraljeva. I duša me boli što je prva nagrada za najvažnije takmičenje iz kalendara Šahovskog saveza, za titulu šampiona Crne Gore, svega hiljadu evra.
Ništa u ovoj zemlji nije potcijenjeno kao umni napor.

* * *
Ovdašnji ljudi imaju čudnu naviku koja naročito ljeti dolazi do izražaja. Baranina koji preko godine ne živi u Baru, prvo pitaju: „Koliko ostaješ?“ A na odlasku nemaju drugog pozdrava do: „Kad ćeš opet doći?“

* * *
Došla je Nađa na ferije. Što smo štedjeli na klima uređaju - štedjeli smo...