Ostavili smo je samu...

Izvor Pobjeda / Autorka: Jelena Martinović

Drage kolege,
Zanima me iz koje perspektive, fokusa, člana etičkog kodeksa (ako ste ga ikad pročitali) možete da objavite detalje tragedije kada je jedna mlada žena ubila svoje dijete nakon porođaja.
Ime i prezime djevojke, kanta za smeće 100 metara od dječjeg igrališta, kutija za cipele na kojoj je njeno ime jer je nešto naručila sa interneta... Odlično za naslov, za klik i malo više para na račun firme, ne za vašu platu.
Ova djevojka je bila sama, toliko da niko nije ni znao da je trudna. Nije smjela, nije umjela ili mogla bolje.
A „kolege“ su pisale tekstove o njoj, sa njenim imenom, dok je ona ležala u stanu u kome se sama porodila, i sad je zbog komplikacija i ona ugrožena u KCCG. I pišu dalje – puštena je da se brani sa slobode. Njoj zatvor više i ne treba. Trebala joj je pomoć sistema države socijalne pravde i makar jedna empatija.
„Kolege“ su pisale za one slučajne prolaznike koji su se tog jutra našli na tom mjestu i slikali zatečenog radnika Čistoće kako nijemo stoji nad tijelom bebe, za koju se nadao da je lutka. I te slike dijelili putem Vajbera i sličnih aplikacija.
Bez svijesti, empatije i savjesti i znanja da je ona žrtva sistema, da možemo i sami doći na red. Bez znanja o tome što znači čedomorstvo i zbog čega je to „privilegovano ubistvo“ ne jedne već dvije osobe.
Možda bi i kolege „izvještavale“ drugačije da smo normalizovali traženje psihološke podrške. Na primjer, da mladoj ženi terapeut kaže da je OK, da je normalna a ne nemoralna. A onda, otvara se još jedna dimenzija, još jedan krug pakla – socijalna pomoć za mladu majku, ako je sama. Kome da je traži? Onima koji onkološkim pacijentima sa metastazama ne odobre tuđu njegu i invalidninu? I među njima ima samohranih majki koje je društvo samo pozdravilo, možda uz rečenicu „jadna žena...“ Jesmo li dovoljno izvještavali i istraživali o tome?
Da mediji ujedinjeno stanu iza ovakvih tema, možda bi pritisak na političare donio nešto više od krvožednog naslova i pornografije smrti u kojoj voajerizam pobjeđuje empatiju.
Da smo češće pisali da oko 35 odsto žena nema naviku da odlazi na ginekološke preglede, čak i nakon upozorenja da je rak grlića materice veoma rasprostranjen, možda bi kvota smrti bila manja. U avgustu žene koje žive u Zeti i Koniku nijesu ni imale ginekologa, a u Podgorici je samo njih pet radilo. Da se podsjetimo situacije od prije samo šest mjeseci – od 10 ginekologa u Podgorici tada je radilo samo pet. Sistematizacijom je propisano još šest ljekara. Dakle, 12 manje nego što bi bilo idealno. Tada su se i trudnice vraćale sa pregleda jer nije imao ko da ih primi, nijesu mogle ni da zakažu nego im je rečeno da dođu sjutra, prekosjutra - jer ljekar koji je radio nema zamjenu...

Ovako je bilo u zdravstvenom sistemu na dan 7. avgust 2024. Kome i kako da se javi možda i ova mlada žena? Ko može da joj se posveti toliko, da shvati da možda nema podršku porodice, partnera, sredine... Je li bila sama?
U prosvjetnom sistemu, kada smo se bavili nekim temama, ekskluziva je bila da postoji mogućnost da se vjeronauka uvede u škole, prije nego građansko i seksualno vaspitanje. Tri dana naslova, popunjavanja strana i minutaže, bez koraka dalje - da bi možda dva potonja predmeta, da su ranije uvedena možda nešto promijenila? Da ne misli porodica o nekoj Slavici što će da priča po komšiluku, već o svojoj kćerki. Da joj kažemo da je njen dom uvijek tu i da đe god pošla – može da se vrati sa bebom u rukama. Bez muža.
Ova pitanja su nam domaći zadaci, kolege, bez obzira ko je čiji politički kadar. Koliko smo puta pisali o ovome?
Gotovo nikad, jer su žene i dalje same.