G. Çitaku razgovarao sa kolegom Antom Bakovićem: VIDIŠ TREN, SNIMIŠ TREN. OSTANE TRAG

Anto Baković, fotograf, umjetnik, interkulturalista. Čovjek koji sa svojim fotoaparatom živi pored mora i sa morem. U doba od kada sam ga upoznao, a to je bilo devedesetih godina prošlog vijeka, u Bar je važila ona „Ako Anto nije snimio, kao da se to nije dogodilo.“ Znatiželja za fotografijom počinje još od školskih dana, vrijeme kada je za fotografiju sve bilo u glavi, oko bi kropovalo kadar, a brzo razmišljenje je omogućilo da se u trenu uhvati dobar kadar. Tada nije bilo lako kao danas kombinovati i skockati sve kompjuterom. Tada je, naravno, bilo sve skupo počevši od filma, papira, hemikalija pa sve do propratnog materijala.

Anto ima bogatu foto-arhivu, takodje je imao i puno foto-izložbi s kojima je ovjekovječio razvoj Bara kroz godine i decenije. On je djelovao i u Ulcinju, gdje je sa svojim ulcinjskim kolegama uspješno saradjivao na mnogim projektima i za sve ima samo riječi pohvale. Ponosi se svim fotografijama, a najveća škola fotografije su mu bili domaći i strani časopisi gdje je uporedio svoje i objavljene fotografije raznih profesionalaca. Iako se najkomotnije osjeća sa press i dokumentarnom fotografijom, žali za neuspjelom fotografijom Sandra Pertinija koju kiksom blica nije uspio da snimi tokom slučajnog susreta u Baru. Danas, razvitkom tehnologije, osim fotoaparata koristi i pametan telefon koji zadovoljava obilježavanje raznih dogadjaja, a uz to puno je lakši i stalno pri ruci.

U razgovoru za Portal UL-Info Anto rado dijeli svoje uspomene i priča nam o porukama koje prenose njegove fotografije.

Poštovani Anto, kako ste počeli da se bavite fotografijom? Da li se sjećaš prvog fotoaparata? Kako si došao do njega?

Anto Baković: U školama u doba Tita, bilo je opštetehničko obrazovanje, bile su školske sekcije, Narodna tehnika i pedagozi koji su u nama otkrivali talente i forsirali ih rječnikom vojnika. Ja sam nekako zavolio fotografiju, otkrivajući njenu magičnost u školskoj mini laboratoriji razvijanjem filmova i rađanjem fotografija… Ono kada snimiš, pa čekaš šta će ispasti…Bilo je to davno lijepo vrijeme tradicionalne fotografije… I pazilo se na svaki snimak, film relativno skup, fotopapir, hemikalije…

U to vrijeme, što je bio tvoj motiv ili uzrok traganja za fotografskim kadrom?

Anto Baković: Fotograf ima znanje, drugim riječima softver u glavi koji koristi da fotokamerom kao hardverom zabilježi na dokumentaran, kreativan ili neki drugi način dio događaja, scene, život u vremenu ekspozicije koju odredi sam, ili mu to kamera automatski odradi.

Bila su takmičenja, foto konkursi. Bilo je časopisa koje smo jedva čekali da stignu. Poneki foto časopis iz inostrastva je bio kao premija na lutriji… Sve je bilo u našim glavama, prije svega orginalnost. Mali broj njih je imao prednost vidjevši fotografije svjetskih umjetnika, ali je velika većina, bila svoja. I ex-YU je imala svijetski priznate i tražene foto umjetnike. 

Da li se sjećaš neke zgode iz školskih dana u vezi fotografije koju bi podijelio sa nama?

Anto Baković: Naravno, bilo je puno toga. Ostalo je sjećanje sa snimanja naše foto grupe, drugar naš, snimatelj nije ubacio film u aparat, mislio je da ga ima, u zanosu nije obratio pažnju da se dugme ne vrti za premotavanje filma. 

Vi ste majstor analogne fotografije, i bogate foto-arhive. Nesmunjivo da je svaka fotografija tvoja omiljena. Koja te čini posebno ponosnim što si je snimio?

Anto Baković:Meni je svaka fotografija podjednako draga.Dokumentarna fotografija koja ostavlja trag vremena mi je bila bliža, nema namještanja. Vidiš tren, snimniš tren. Ostane trag. Ono, umjetnička fotografija mi je isto draga, ali nije mi bila preokupacija. Svijetla -sjenke. Čovjek, žena – priroda. Voda -refleksi. Barke-more. Ima svuda motiva za umjetnost trenutka impresije ili smišljene i analizirane postavke za snimak. 

Ko su bili stariji fotografi koji su djelovali u Baru prije vašeg Yugofoto-a?

Anto Baković: Svako vrijeme ima svog više angažirnog i sveprisutnog fotografa- aktuelnog, od drugih u tom trenutku. Spominjati imena je nezahvalno, uvijek preskočiš nekoga, ali su svi fotografi Bara ostavljali svoj trag u bogatoj istoriji Bara na potpisanim ili nepotpisanim fotgrafijama koje su u opticaju, naravno i stranci koji su boravili i snimali Bar.

Znajući da su Bar i Ulcinj dosta blizu reci mi tvoja iskustva sa ulcinjskim kolegama?

Anto Baković: Samo pozitivna iskustva. Ukratko – bez ilje… Sa svim, ama baš svim ulcinjskim fotografima bio sam drug i prijatelj, spremni da pomognemo jedni drugima u svakom trenu.

Sjećam se tvojih monumentalnih aero fotografija Ulcinja. Koliko je bilo teško tada snimit te fotografije znajući da se sve odigralo veoma brzo, u helikopteru i analognim aparatom?

Anto Baković: Imao sam sreće da imam prijatelja koji me je zvao kada ima neki trenažni let helikopterom. Nema namještanja. On sa kopilotom leti – radi svoje, ja što uhvatim da snimim, i nema priče… Svako svoj posao…Baš su ostale dobre aero- fotke dokumentarne, i tek sada se vidi kako je neplanski na Primorju potrošeno zemljište koje je zlata vrijedilo za sve, ali iskorišćeno samo za neke…. danas aero snimke riješavaju dronovi sa početnom cijenom od 300 eura, pa oj-ha…….

Danas ima puno fotografskih žanrova. Gdje se najugodnije osjeća Anto Baković?

Anto Baković: Dokumentarna i novinska fotografija su moj fah. Tu sam svoj na svome.

Imao si dosta foto-izložbi i nije bilo toga što nisi snimao. Da li si razmišljao ikad da Baru pokloniš jednu foto-dokumentarnu monografiju?

Anto Baković: Da, moje izložbe su bile od uličnih /što je sada hit, a tada su, kao i uvijek, rađene uz pomoć prijatelja skromnim sredstvima na oruk /, do izložbi u Dvorcu kralja Nikole. Teme su bile raznovrsne, i uvijek sam postavke ostavljao galeriji. Nažalost, sa ove distance vidim da nisu sačuvane, a bile su trag jednog vremena. 

Koje umjetnike/fotografe biste naveli kao uticajne ili inspiratore?

Anto Baković: Dosta nas, starijih i to podosta starijih, koji smo bili u vodama fotografije, nije imalo priliku da se fotografski obrazuje u odgovarajućim fotografskim školama ili akademijama, nije bilo internet na klik- saznaš odmah sve što treba, tutorijala raznih etc…već smo to znanja sticali kroz foto klubove, rad, praksu i samoinicijativno na razno-razne načine. Poznavao sam mnoge fotografe u ex-YU, ali su najveći uticaj na mene izvršile fotografije koje sam gledao po časopisima, analizirao i pomoću njih izgradio svoj, kažu drugari iz branše, prepoznatljiv stil.

Da li ste ikada imali neku takoreći »fotografsku katastrofu«?

Anto Baković: Jesam. Italijanski predsjednik Sandro Pertini u našem gradu -Baru. Silazi sa voza. Ja jedini fotograf tamo. Stojim metar dva od njega. I blic kiksa…Nije to bilo ko danas – svaki način u digitali. Malo je svijetla bilo za snimak na filmu koji sam imao u aparatu. Da je stajao mirno, i da nije bilo obezbeđenja sa svih strana, kretanja – bilo bi nešto…

Šta je po vašem mišljenju dobra fotografija?

Anto Baković: Svaka fotografija koja pošalje neku poruku, pred kojom posmatrač zastane, vidi nešto što ga navede na razmišljanje, od onoga kako je lijepa – do onog zašto?

Šta mislite kuda ide fotografija u budućnosti?

Anto Baković: Nisam siguran. Manipulacije su velike, digitala sve može. A sada još vještačka inteligencija…Pa gdje je tu čovjek, ono oko, glava softver – aparat hardver. Kako povjerovat u sve što vidiš na fotografijii da je baš tako, da nije dodavano, pisano, brisano, šarano – što se kaže. 

Kao osnivač Mediteranskog centra fotografije, i Montpress nagrade za fotografiju, podijeli s nama svoj entuzijazam s početka i danas kada je sve u stanju mirovanja?

Anto Baković: Bila je to mogućnost. Evo sajta, odavno nema novih slika, ostavio sam ovo i plaćam održavanje da se vidi, imali smo štofa fotografskog za svjetsku scenu. Otvorite sajt, pročitaćete mnogo zanimljivog i vidjećete crnogorsku foto scenu, i mene u njoj tih godina…https://www.montpressphoto.me/mont-press.html 

Šta biste savjetovali nekome ko želi da se bavi fotografijom?

Anto Baković: Fotografija je moćna poruka. Vrijeme je dominacije slika. Mogućnosti su velike. Savjetujem sve – zaboravite alatke. Koristite samo krop, kontrast i malu korekciju boje po potrebi, da bude onako kako ste snimili ono što ste vidjeli, podesivši aparat za snimanje u tom trenu, a ne kompjuterom poslije skockati, što naravno nije grijeh. To bi bila prava vaša art, dokumentarna porodična i druge vrste fotografija. Ostalo je zanat po meni, doduše i umjetnost na svoj način, ali daleko od tradicionalne fotografije na kojoj sam odrastao.

I da ne zaborave, sve je u glavi. Imao sam peh prije 12 godina. Nikada nisam priznao ni sebi ni drugima da imam hendikep – oduzetu moć govora. Treba živjeti, raditi u okvirima mogućnosti i uvijek tražiti svjetlo na kraju tunela…. 

Razgovor vodio Gazmend Çitaku
https://mne.ul-info.com/g-citaku-razgovarao-sa-kolegom-antom-bakovicem-vidis-tren-snimis-tren-ostane-trag/