Piše: Labud N. Lončar

Kao da je Gospod riješio da pravi književno veče na nebu… U maloj Crnoj Gori za kratko vrijeme ostadosmo bez mnogih dobrih pjesnika. Pomenut ću samo nekoliko njih. Milenko Ratković, Veselin Rakčević, Miroslav Jovanović Timotijev i MiškoVučinić. Mnogi od njih su obilježili različite pravce i stilove, jedno vrijeme koje polako ali sigurno nestaje. Ratković je opjevao svoj Rap i Bar, Rakčević opjevao Podgoricu, upoznao nas sa Bugarskom književnošću, Jovanović spojio Nikšić i Bar, Vučinić opjevao kafanu… Nedostajaće nam. Udruženje Nekazano odužit će im svima od njih, pojedinačno, i pokušati da bar malo zaustavi proces kolektivnog zaborava za one koji su nam nekada nešto značili. Već u ovom jesenjem broju časopisa za kulturu i umjetnost Nekazano, jedan dio časopisa, posvetili smo barskom književniku Milenku Ratkoviću. Pozivamo vas da prisustvujete promociji časopisa 23. Decembra u Dvorcu kralja Nikole i da svojim prisustvom odate poštu književniku i da se upoznate sa stvaralaštvom naših autora.
*
Jesen se ove godine u Baru osjetila kao nikada do sada. Ili se meni to samo čini. Nijedne godine prije nijesam primijetio ovoliko lišća po ulicama i bulevaru. Nekako se baš osjetila jesen. Zlatna. Sunčana. Gomile lišća. Lišće pod nogama. A sada dođoše kiše. Neka. Neka pada. Pada na svoje, što se kaže. Neka napuni akumulacije hidrocentrala. Da nemamo restrikcija kao nekad. Ne ponovilo se. Ipak se čuvajte lišća posle kiše. Klizavo je.
*
Decembar ove godine u Baru nije isti. Ranijih godina još u novembru vrijedni radnici komunalnog preduzeća ukrašavali su ulice, bulevar i Trg. Ove godine kao da im je neko obio magacin i odnio sav mobilijar. Nema ni klizališta. Deda mraz nas je izgubio na velikoj mapi svijeta. Nema nas.
*
I ove godine zahvaljujući našem poznatom pjevaču i kompozitoru Zdravku Đuranoviću održali smo humanitarno veče za potrebe Narodne kuhinje koju vode „Žene Bara“. Ovaj put to je bio humanitarni koncert na kojem su gosti umjesto ulaznice poklanajli novac koliko ko ima, ili mu nije žao, u kutiju za priloge Žena Bara. Prikupljena je skromna količina novca. Iskreno mi je žao što je nedovoljno Baranki i Barana prisutvovalo ovoj večeri. Samo pola sale. Jedan naš prijatelj je i obrojao 225 gostiju… Možda je činjenica da se nekoliko puta mijenjao datum održavanja promocije koncerta uzrok krivac. Mi iz Nekazano nijesmo krivci tome. Zamislite predlagano nam je da 21. Novembra bude humanitarni koncert. Na Aranđelovdan. Dan kada pola Bara slavi slavu a pola im ide u goste. Neozbiljno. Ali ne sa naše strane.
*
Te večeri ,zahvaljujući Zdravku, pjevalo je deset trenutno najboljih pjevača u Crnoj Gori. Atmosfera odavno nedoživljena u Baru. Koncertu je prethodila promocija fantastične knjige „Izviraće đe je izviralo“ čiji je izdavač Nekazano a autor Zdravko Đuranović. Pjesnikinje udruženja Nekazano govorenjem njegovih pjesama doprinijele su tome. Važno je na kraju da se skupilo sredstava da bar za jedan, dva ili tri dana kuhinja može da spremi hranu za one kojima je pomoć potrebna. Ženama Bara poklonjeno je osamdeset knjiga da prodaju i da novac koriste za kupovinu namirnica, za kuhinju. Pored toga poklonjeno je pedesetak knjiga… U ovakvim vremenima veoam je važno biti human. Mi iz Nekazano sa svojim članovima i prijateljima uvijek ćemo raditi na tome. Da pomognemo koliko možemo. Trebali bi i bi i ostali. Svi.
*
Da se malo i pohvalimo. Napunili smo pet godina. Malo smo porasli. Nekazano slavi pet godina postojanja. Radno. Kako i treba. Za ovih pet godina doprinijeli smo poboljšanju kulturnog života u našem gradu i šire. Objavljujemo dva časopisa. Imamo svoj portal. Pokrenuli smo nekoliko značajnih manifestacija koje se prepoznaju i van granica naše zemlje, Festival ljubavne poezije „Pjesnik – Svetionik“ održasmo i ove godine. Po peti put. Formirali smo Park pjesnika. Održali po drugi put „Barski salon knjige“. Uveli proslavu Pjesničke nove godine. Objavili osamdeset knjiga i časopisa. Održali skoro dvesta promocija i književnih večeri. Naši članovi su van granica naše zemlje osvojili brojna međunarodna priznanja i ista ta priznanja i nagrade donijeli u naš grad. I ne hvalimo se. Na drugima je da nas hvale. Ili kude, nama sve isto. Opušteno, zadovoljno i sa osmjehom! Idemo dalje!
*
Naš grad je napokon dobio azil za napuštene životinje. Smanjiće se broj pasa lutalica a i mačaka jer ih je sve više po ulicama. Sve njih ostavljaju pomodarske gazde. Ostavljaju kada prerastu njihova očekivanja da će mezimci vječno ostati mali. A oni porastu. To mi liči i na one koji hvale pjesnike koji tek počinju pisati a onda postanu smetnja jer su postali baš dobri. A tek bolji! Onda je belaj! Iskreno se radujem što imamo dosta omladine koji su bolji od nas matorih!
*
Penzioneri u našem gradu su dobili stanove. Ali nemaju struju.
*
Na svakodnevnoj jutarnjoj kafi jutros u kafani zaključismo: Bolje žive psi u azilu od penzionera.
Psi imaju struju!