Usamljenost kao gnijezdo misli

alab lonac 5 

Piše: Labud N. Lončar

alab lonac 2

Čitajući knjigu „Trinaest brazdi“ autorke Ane Jakić Vujković ne mogu a da se ne prisjetim riječi našeg pjesnika Jovana Dučića:
“U samoći nema mržnje: osamiti se znači očistiti se. Sve u samoći postaje uzvišeno, najviše, najdublje. Ako je čovek filozof, on se predaje samoći da bi znao cenu života, viši smisao o svetu, i da bi prišap božanstvu. Samo malog čoveka samoća napravi bolesnikom, i ona njegovu dušu otruje sumnjama i ispuni strahom. Ima sveta koji se ne sme obrnuti sam u šumi, i koji u strahu od samoće zaluta na otvorenom polju. Za samoću treba biti snažan i duhovitiji nego za najviši svet jednog društva.”

alab lonac 4

Autorka nas u ovih 40 priča koje se nalaze u ovoj knjizi smišljeno uvlači u jedan svoj lični ali EPSKI svijet. Mada nam kazivanjem govori da nijesu lični. Crna Gora je zemlja neprestanih leleka, jauka i pjesme. Brdima odjekuju i lelek i pjesma i to je ono što zaokružuje kompletnu priču. Ana nas svojim kazivanjem o upornosti i samoći uprkos prisustvu drugih oko nje ili njenih likova u knjizi polako uvodi u saznanje da je samoća nešto što je najteže u čovjekovom ili ženinom životu. Kao što i Kueljo kaže:
“Ljudsko biće može izdržati nedelju dana bez vode, dvije nedelje bez hrane, mnoge godine beskućništva, ali ne i usamljenost. To je najgora od svih tortura, najgora od svih patnji.”
A ona na ovom našem golom kršu je vjeran pratilac i sadrug u našem svakodnevnom bitisanju. Iz svijeta usamljenosti autorka nas uvodi u svijet BEZSUZNOSTI. I saznanja da je čovjek dosegao neke nepoznate granice uma kada u njemu nema više suze. Pa često tako kod nas biva da preko suza tuge i bola iskapamo sve suze i onda ostanemo bez suze radosnice. A tada se čovjek jadno osjeća i tone još jače u neke svoje dubine samosaznanja i osame.
Na ovom kršu djeca usudom rođenja prerano odrastaju.
Nekako sam čitajući ovu knjigu pred sobom imao BIBLIJSKU sliku! Dijete dato u NAJAM koje planinom LELEČE! Tuži. Za majkom, za svojim životom. Kako se osjeća dijete samo u planini koje čuva stoku, majka joj je nedavno umrla. Data u NAJAM da bi porodica preživjela. Jer je otac nebi mogao prehraniti. I opet autorka pored svih slabosti oca koje pokazuje ostajući bez svoje žene, svoje životne saputnice, posvećuje njemu svoje najčistije misli i želje.
“Vječita snago moja!”
Odgovor prema toj ljubavi i snazi nalazimo u očevim riječim:
- Začni dijete s kim voliš o živi ko žena!
Epski! Nečuveno u patrijahalnom društvu.

*
U surovim vremenima, a vremena su sva surova, kako tada tako i sada a u vječitoj borbi za opstanak važan je hljeb. Hljeb naš nasušni. Biblijski.
Tako nam pričajući o svojoj SNAŠICI i njenom životu Ana napominje:
“To joj je bilo glavno, kad ima ‘ljeba lako je otarasiti obroke, bar u njenoj kući. »
a odmah za tim posle svih poslova koje mora odraditi ona poštuje svog muža ali onako ženski mudro, i pod starinski kaže :
»Vele, muškarac je glava kuće, a žena vrat, pa vi vidite ko okreće glavu ! »
Ženski mudro a suosećajući sa drugim ženama pronosi život i sve ono što svakodnevnica donosi u borbi za svoju djecu.
Uopšte u čitavoj knjizi : briga, borba i ljubav prema djeci je potka ove knjige. Tako nam u potresnoj priči MOJA MONAHINJA kaže : « Ima li nove đece ? Kazuj mi, da i njih uvrstim na spisak Jakića, za koje se svaki dan molim. To mi je najduži spisak. Bože, više vas bilo dabogda ! » Govoreći da su djeca najveće blago, bez obzira na teškoću vremena u kom se nalazimo, djeca su naša i nada i naše sjutra.
A priče o djeci nebi bilo da nije MAJKE. Pa i veliki Napoleon je rekao :« Buduća sudbina deteta uvek je majčino delo.”
Tako nam tragika, smrt majke u dobi djeteta od deset- jedanaest godina biva dočarana riječima : « Sećam se limenog sanduka u kojem se odmorila. Otvorili su ga desetak santimetar, ne znam tačno toliko, ali toliko da joj ni glav nijesaam vidjela, ni ja ni niko od mojih. » Pokušavam da zamislim tu sliku djeteta koje viri u taj prostor, tih desetak santimetara iz kojeg viri početak i kraj života. Početak i kraj SVEMIRA. Za dijete te dobi to je jednostavno rečeno bilo kaljenje. Kao što se vreo čelik kali u hladnoj vodi. I takoo okaljeno dijete, samo, sudbinom upućeno u surovu planinu, ide planinom i kuka…
Je li ovo zla istina,
Da si oči zatvorila,
Da si đecu ostavila,
Dušu svoju ispustila.
Bog se dragi ogriješi,
Što ovako to riješi.

Gavrani su mnogo puta našim nebom kružili. I ne znam više jeli ova naša krševita i gola zemlja zemlja orlova ili gavranova? Prije će biti gavranova! Jer su pogibije obilježile svaku porodicu. Neke više neke manje. Mnogo puta su gavranovi neboprekrili.
“Opet gavranovi kruže nad mojim rodom! Dojadila mu je teška bolest, diže ruku na sebe. Ne zasluži da ga u groblju sahrane, ali..Prevario je Viteza.

*

Posle ovakvih opisa i bola autorka nas upoznaje sa prirodom, ljepotom krajolika, bašte i u sred opisa te ljepote ona nam kazuje savjet od brata. “Ni u najvećoj svađi nikad se ne boj pametnog čovjeka – i tad ćeš nešto pametno naučiti. Od rđe se boj!

*

Ostavljam čitaocima da osjete značaj 13. Brazde. 13. Maja. 13. Brazde. Smrti brata. Kolko boli brat. Opet, ne mogu da se zapitam: Šta je 13. Brazda?
To je… Bol i ponos. Juče i danas. Nasmijana bratova đeca a iznad svega toga MAJKA kao najljepši album u kojem su se našle sve one fotografije sa pobjedama i porazima. I rečenica koju je čula od oca:
“Pazi tata kuda ideš jer ja idem za tobom” i napomena posle pada na ispitu:
“KO NIJE PADAO NIJE NI USTAJAO”
Pouku u priči Misja o majci koja je rodila dijete sa hendikepom i njenom borbom da on i okolina oko njega ne osjeti hendikep, mada je okolina okrutna, Majka umire i ostavlja dijete sa hendikepom - ogledamo u rečenici:
TA MAJKA NIJE UMRLA, SAMO JE ZAŠLA ZA OBLAKE, ZGASLA JE KAO MOJE SUNCE, POVREMENO PROGRIJAVA, VIRI DA OBIĐE ZAGRIZLU JABUKU, MIŠA JE DANAS DOKTOR NAUKA!!

*

“Najgora usamljenost je ne biti zadovoljan sa sobom.”
– davno je kazao Mark Twain a naša večerašnja gošća Ana Jakić Vuković je svoju usamljenost, strahove, ponos i bol nesebično podijelila sa nama u TRINAESTOJ BRAZDI i sačuvala od zaborava svoje voljene i jedno vrijeme koje neminovno kao svaka druga prolazi i zatrpava zaboravom pokazujući mudrost i potvrđujući staru Kurdsku izreku: “USAMLJENOST JE GNIJEZDO ZA MISLI.”

 

 

auto klime bakovic 1

opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar