Gledali smo sidrište I pecali.
Stari je radio u luci I imali smo propusnicu za ono mjesto na kome, s jeseni, ukljati dobro grizu. A na sidrištu je bilo mnogo brodova. Ustvari, zaliv se presijavao I na momente je izgledao kao neka svjetska metropola. Ukljati baš nešto nisu bili raspolozeni da se zakače na naše udice I ostavljali su nam prostora za razgovor…kao da su znali da jedan novi dječak počinje da uči svoje prve životne lekcije…
Piše: Mitar Škuletić
- Tata, a šta jedu ljudi na onim brodovima? Jel’ pecaju ribu da ne bi bili gladni?
- Imaju hranu na brodu. Meso, voće, povrće… Sve isto kao I mi kući.
- A kako? Pa zar im se ne pokvari? Mi drzimo to u frižideru.
- Pa imaju I oni frižidere, I to ogromne. U njima drže svoju hranu...
- Ali…frižideri rade na struju. Odakle njima struja?
I tako smo negdje oko ponoći stizali do pomoćnih motora, generatora, radara, zastava, derića…
Radni dani su bili rezervisani za “trgovinu”. Skupljao sam značke, I imao sam ih bezbroj. Na svakom gatu luke je uvijek bilo po nekoliko brodova. Išao sam od jednog do drugog I mijenjao svoje duplikate za neke nove, strane značke, najčešće ruske, jer je bilo najviše ruskih brodova. Tako su “Željezara Boris Kidrič”, “Crveni Krst Jugoslavije”, “Radoje Dakić", “F.K. Sutjeska”, “RMK Zenica”, “ Kombinat Aluminijuma Titograd” otišli za Rusiju, Ameriku, Kubu…, a kod mene su se našle neke druge, koje niko nije imao. Kod mene je zavrsila I jedna od mnogih značaka sa Lenjinovim likom, crvene boje I velicine moje šake. Nju sam ljubomorno čuvao više od deceniju. I mislim da je upravo u tom periodu moj način socijalnog razmisljanja dobio blagi efe u lijevo, I taj spin traje I danas, bez namjere da se promijeni ili uspori.
Kad obavim “trgovinu”, par dana slažem svoje nove značke, čekajući da na mjesto brodova u luci dodju oni sa sidrišta. Tako su gatovi, sidrište, lučka skladišta I jastuci sa značkama bili puni.
* * *
Sidrište luke Alger, Alžir. Nekako smo uspjeli da bacimo sidro na bezbjednom mjestu, na inače prepunom sidrištu.
- Alger Port Control, m/v Bar is calling.
- Go ahead m/v Bar.
- Do you have any information regarding our berthing?
- Yes. You will stay on anchorage at least 10 days.
- Tnx. Over ‘n out.
Prepuno sidrište je noćima sijalo poput svjetske metropole. Luka je bila puna. Usli smo nakon 17 dana. Na prvom susretu agent nas je obavjestio da možemo uz policijsku pratnju izaći van luke I otići da obidjemo memorijalni centar J.B.Tito koji se nalazi nedaleko od grada. Sjetih se kako sam jedne davne godine za znacku na kojoj je bio ugraviran potpis Tito trazio 5 Lenjina ali kapetan nije htio da pristane na vise od tri. “Nasli” smo se na 3 Lenjina, 1 St. Petersburg I 1 drustvo dobrovoljnih davalaca krvi sa imenom neke ruske nedodjije.
Ubrzo nakon Algera sam išao kući…
Veče je već pala, a ja sam, još uvijek pod utiskom onih svijetala sidrišta Alger, sa krivine Ratac bacio pogled ka akvatorijumu I sidrištu. U mrklom mraku se naziralo samo par slabih ferala, ribolovaca koji su krenuli u lov na ukljate. Svijetla u luci su bila ugašena...
Za ta ugašena svijetla smo svi mi krivi. Svakom novom pronevjerom, kupljenom diplomom, javno izrečenom neistinom, svakim novim progonom onih koji ne misle isto kao mi, onih koji ne vjeruju u isto u šta mi, svakim novim cedeom Aca Lukasa naše dno se diže i plićak postaje sve izrazitiji.
A brodovi su čudne živuljke, ne dišu ali poput njihovih “rodjaka” iz okeana znaju da namirišu plićak. I zaobilaze…
* * *
- Tata, a gdje idu ovi brodovi, sto imaju frizidere, kad izadju iz naše luke?
- Idu u neku drugu luku, po neki drugi teret ali ne brini…jednom će se vratiti kod nas.
Sa novim značkama…
