Decembar

Čitav život je ko partija šaha: od više mogućnosti čovjek pokušava da izabere najbolju. Nekad potrefi, nekad ne
Decembar, Foto: Tanja Vujović

Bila je ovo još jedna godina u kojoj smo strecali od korone i njenih sojeva. Sve vrijeme bili smo pod većim ili manjim stresom, a stres u produženom trajanju je, kažu ljekari, poguban. Korona, druge bolesti i starost odnijeli su mnoge živote u protekloj godini.

Region je, pored ostalih, ostao bez glumaca Milana Gutovića, Mire Furlan, Vlaste Velisavljevića, muzičara Đorđa Balaševića, Đorđa Marjanovića, Zafira Hadžimanova, Predraga Živkovića Tozovca, pisca Vladimira Andrića, bivših fudbalera i trenera Ivana Toplaka, Momčila Vukotića, Zlatka Kranjčara, košarkaškog stručnjaka Dušana Ivkovića, atletičara Vere Nikolić i Nenada Stekića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića, vladike Atanasija Jevtića, admirala Branka Mamule, voditelja Minje Subote; svijet se oprostio od Žan-Pol Belmonda, Rafaele Kara, Mikisa Teodorakisa, Gerda Milera, Leri Kinga, Keneta Kaunde… 

* *. *

U drugoj polovini decembra otišla su dvojica istaknutih Barana, profesori emeritusi, prvo Stevan Bato Popović, pa tri dana kasnije Nikola Gvozdenović Gvozdo.
Sa njih dvojicom bili smo višedecenijski porodični prijatelji. Radovao sam se svakom susretu s njima. S Batom bih, dok je moj otac bio živ, razgovor završavao njegovim obaveznim: „Pozdravi mi profu!“ A sa Gvozdom bih ga započinjao vazda istim pitanjem i odgovorom: „Kako si, Gvozdo?“ – „Komunistički!“
Bato je za nas, dječake iz Popovića, bio vječiti šarmer i čovjek koji je uspio u životu, a Gvozdu smo se divili jer je sve stvorio svojim radom i talentom.

Neki kažu da se Bar svakodnevno širi. Ne znam, možda. Meni se moj Bar sve više sužava. 

* * *

Korona je, ne samo direktno, nego i posredno, mnogim ljudima skratila život, jer su morali da se odreknu nekih navika koje su im, godinama, prijale. 

* *. *

U svijetu samo vrhunski sportisti sa jugoslovenskih prostora mogu do kraja da sačuvaju svoje dostojanstvo i ne moraju da se prilagođavaju. Tu prije svih mislim na Novaka Đokovića i Zlatana Ibrahimovića. Najbolji teniser svih vremena gdje god da se pojavi izaziva pozornost i divljenje. Od spektakularnog silaska na binu čuvenog „San Rema“, uz „Jutro je“, kapa dolje i pred Zlatanom. Šteta što bar ponekad i Luka Modrić ne umije (ili ne smije) da bude „naš“. 

* * *

Čitav život je kao partija šaha: od više mogućnosti čovjek pokušava da izabere najbolju. Nekad potrefi, nekad ne. I onaj, naizgled, paradoksalni pleonazam: što dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji, s pravom je evergrin.
Sve tri naše kćerke sa 16 godina otišle su od kuće, za svojom srećom. Znam da zvuči surovo, ali tu sreću i mir u duši naći će tek onda kad ih za rodni kraj ne budu vezivali njihovi najbliži. Ovako su mislima i srcem stalno tamo odakle su krenule u svijet… 

* * *

Nema opuštanja i pravog odmora uz internet, društvene mreže i sajtove. 

* * *

Svakog decembra odslušam makar deset puta pjesmu „Mrzim decembar“ i to uglavnom onu verziju sa Sančom kao vokalnim solistom. I uvijek mi je žao što u najpoznatijem stihu ove svojevrsne barske himne ne stoji: „Ja još uvijek mrzim decembar kada sjever zagrli moj Bar“. Umjesto „Bar“ ostalo je za sva vremena „grad“. 

* * *

Mislim da je izlišna svaka čestitka za novu 2022. godinu osim one koja se odnosi na zdravlje…