Pravo na intelektulanu svojinu

 Senad Karađuzović 1

Kako je moguće, pitam Vas poštovani moji, imati autorska prava nad visokočanstvenim umotvorinama Junga i Frojda (i ostalim norveškim FROJDovima)?

Palamuđenje, mozgarenje i ostalo mudrovanje je danas besplatno, bagatela.
Više se ne mora biti uvaženi „drug član“ biblioteke, vjerni pratitelj žute štampe i evo te u vrhu – virtuelnom paklenom vrtu. Pritisneš Gouuugllleee i zariješ se u Ničeovu spavaću sobu sa prljavom posteljinom.
Intelektualna svojina je danas apropo viziji spotu iz 1983. Ser Paul McCartney iz vizionarskog „Pipe of peace“, kad dva McCartny-a iz dva zaraćena rova, bilocirano razmišljaju isto, jedan oficir engleske kraljevske krune, a drugi reiner austrougarske monarhije u Francuskoj 1914, u bitci na Somi, pa potjeraju svoju vojsku da za Božić nabiju svijeće na bajonete i pripale ih, i ladno popuše jedni drugima.
Hajde da izoštrimo pažnju pomoću rebusa iz sedamdesetih prošlog milenijuma, jer svi mi stariji smo bili maheri u toj zezalici, kao djeca.


PREDUSLOV ZA IGNORISANJE TALENA
Kako je to govorio moj drugar (sad pokojnik):“Lako je sa autoritetima“.
„Kako, lako“ (upitah ga)?
„Tako(ravnodušno odgovori) postaviš se prema njima, kao oni prema tebi“.
Trideset godina kasnije znam da nije tako, a pokojnog drugara razumijem, imao je onu psihijatrisku dijagnozu: NE POŠTOVANJE AUTORITETA, zbog koje je prije odsluženja vojnog roka otpušten iz vojske.
Trideset godina kasnije znam da autoriteti služe samo iz dva razloga:
Ili da uzdignu u nebeske visine, ili da bace sa vrha desetospratnice u nadi da će bačeni i ako preživi pad, ostati doživotni invalid.
Divan primjer tih autoritativnih egzibicija jeste pokojni Petar Kočić, (u vrijeme prvog svjetskog rata), koji je zbog autoriteta sknočao u DOKTOROVOJ KULI na Zelenom Vjencu u instituciji „dom za s uma sišavše“, gdje je i umro i privremeno pokopan u krugu institucije.
I sad Vam velim, poštovani moji: Ako su ludilo i genijalnost neoprostive kategorije u svijetu autoriteta (kao dvije krajnosti) u tom sličaju, autoriteti praštaju samo prosječnu sredinu!
One prve dvije pomenute kategorije samo prašta i opravdava „vremenska distanca“ (ta radodajka izatkana od vremenskih jedinica). Vremenska distanca (u inat autoritetima) ne prašta prosječnost.
I ovdje, ja ću tu čitavu priču (više put DEŽAVUISANU) prekinuti, jer mi je dosadno nepravedna, pa ću se skrušeno vratiti na početak.
Igrom slučaja, ili namjerno, poznajem puno pisaca, umjetnika, stvaralaca (čast izuztetcima), koji na plećima svojim nose bremenitost nesreće i eto, kuku njima, moraju iznijeti taj sizifofski teret, kao i balegari (ono klupko izmeta, od fino izatkanih fekaloidnih niti) te ga predati, jadnom i neukom narodu.
Svaka kuća od „pet“ članova kućne zajednice u Crnoj Gori ima minimum „tri“ pisca, „jednog“ slikara i „dva“ akademika: jednog redovnog a drugog počasnog člana akademije nauka i umjetnosti. (Molim smjernog čitaoca da obrati pažnju na odnos brojki_jer nam se ni članovi kućne zajednice ne poklapaju). Pričam o mojoj Crnoj Gori, Montenegru, a ne tamo o nekom Montevideu (bog te viđelu).


„KAKO JE ZALUDNO ZNANJE, KOJE NE SLUŽI NIČEMU“
Luicifer
Stečeno znanje se plaća. Ja sam ga barem plaćao. Kao i sve u životu ništa na džabaluk nijesam stekao. Ali i to je bilo nedovoljno, jer nije bilo dovoljno novaca u mojim džepovima, da bih kupio dovoljno mudrosti.
Imam to talasanje asocijacija, pa vjerujući da me sa druge strane ovih redova čitaju dovoljno senzibilni čitaoci, i skačem iz jedne psihološke ravni u drugu, pa mi nam pade asocijacija scene „kad Ana Karenjina pada pod voz“...Ovo što ću sad izreći je bolesno, ali ima smisla. Nikad mi nije bilo žao Ane Karenjine, uvjek sam razmišljao o ljudima u vozu, koji su zbog njene pogibije zakasnili na SVOJE SUDBINE. Na SVOJE ŠANSE, zbog jedne odluke aristokratske ženske guzice.
Vjerujte, zbog toga sam plaćao i dan danas plaćam, vjerujući da nimalo nijesam važan. To stanje svijesti košta, ali prosto bilo-zbog takvih se stvari i sitnica živi, ako nekom nije po volji, možda sažme mudrost u desetom dijelu dukata.


MUDRI LJUDI „PUŠU MARIJANU“-A BUDALE „PUŠU MARJANU“
Svojatanje starih toponima, krilatica i „starijeh“ izraza uz dodavanje par novih jezičkih kovnica, „prekalupi ga“, odštamaj i kaži: SVJET JE POČEO POSTOJATI MOJIM ROĐENJEM!
Prisvajati svo znanje ovog svijeta i predstavljati se vlasnikom sve kolikog ljudskog znanja je ekvivalentno ponašanju ubice koji je zario nož u stomak žrtve i dok žrtva u ropcu umire, ubica ga smireno i sadistički ućutkuje. Bog me sačuvao od takvih bastarda!
„Mudrosti ništa nije mrskije od pretjerane oštroumnosti“(stara rimska, ili bilo čija poslovica).Auto – ironija poništava ego vožnju, ozbiljni stvaraoci računaju na tu mogućnost.
Nakon Šekspirove smrti, mnogi njegovi savremenici su povjerovali da se „više nema šta reći“.
Ništa čudno. Krajem dvadesetog vjeka i čak u prvoj polovini novog mileniuma, mnogi akademici iz balkanskog regiona su bili ubjeđeni da je Ivo Andrić za života SVE NAPISAO i da su sve ostale pisanije reciklaža.
Ali nije! U ćudi čovjeka je lapidarnost i skribomanija. U prilog tome napisaću sledeće: hiljadama godina stara budističko-tibetanska tradicija i njeni sveštenici koji uz pomoć raznobojnog pijeska iscrtavaju predivne mandale, a samo u cilju po završetku islikavanja da bi ih izbrisao vjetar, uprkos svemu potvrđuje upornost čovjeka da ostavi trag u pijesku. Ne zalazim u namjere religioznih obreda budistčkih monaha (koji kroz taj čin prikazuju prolaznost čovjekovog postojanja) ali ih razumijem i takvo mi činjenje govori, da će ljudi pisati i zapisivati dok god postoje.
„Osnovni preduslov da čovjeka shvatiš ozbiljno, jeste da on samog sebe ne shvata ozbiljno“. Emir Imamović
Dodajem: Dobro ustanovljena dijagnoza doktora bolesnom pacijentu, je pola puta do ozdravljenja bolesnika!
Nisko profilna čela kojima korijen kose počinje odmah iznad obrva u svojim lobanjama uvrću i prevrću mogućnosti o ubijanju napredka čitavih plemenskih zajednica (ne rugam se u ovim redovima ničijem izgledu- samo pišem metaforično) o sopstvenom interesu i izvrtanju forme u korist svojih debelih crijeva.


U korist RAZUMA, kamikaze, poput Ničeovog ZARATUSTRE čine i zbore ovako: „ Volim onog ko se stidi kad kocka padne njemu u korist i koji onda pita: ZAR JA VARAM U IGRI? (i on tako govori) jer želi da propadne“!
To je razum, to je tegleće prosvetljenje (ali ne balegarsko sa početka ove priče) koje nas odvaja od debelog crijeva NISKO PROFILNOG ČELA.
Ne postoji intelektualana svojina. To je magla.


Onog časa kad pisac objavi svoju knjigu, ona postaje eho sveukupnog razuma sa kojim je obavijena čitava planeta zemlja, dakle i vlasništvo sveukupnog čovječanstva.
Ako stvaraoc uspije da naplati djelo koje je stvorio, to je u redu. Ako ne uspije nek umre u miru sa pomišlju da je učinio sevap.


A stara priča zbori: KAD UČINIŠ SEVAP – NE POMINJI TO NIKOM, JER TAKAV JE OBIČAJ. AKO GLASNO POMENEŠ KOLIKO SI GROŠA DAO GARIBU, PROSJAKU – JEDNAKO JE KAO DA MU NIŠTA NISI DAO.
A AKO NA GLAS NE VRISNEŠ, DA SI POKRAO SIROMAHA I AKO IZBJEGNEŠ VJEŠALA ZBOG SRAMNOG PREĆUTKIVANJA SVOJEG NEPOČINSTVA – NEBESA TI OPROSTITI NEĆE!

Senad M. Karađuzović
Bar – oktobar 2021.

 

auto klime bakovic 1

jedro opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours 2020

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar