Još pamtim priče starijih sugrađana o pazarnom petku u Starom Baru, razdraganoj gužvi i šarenilu nošnji i boja koja je tog dana vladala na čuvenoj starobarskoj pijaci. Ta njihova nostalgija često me odvede do nekadašnjeg sjedišta mog rodnog grada. I svaki put se gledajući draga lica stanovnika ove varoši upitam zašto ta živopisna slika koju su nam urezali pričama naši očevi i djedovi ne može da oživi?

Piše: Radomir NOVAKOVIĆ

Stari Bar sam zavolio kroz priče moga đeda Boža. Uvijek se vraćao na tu temu, na neuništivi starobarski duh, čiji je reprezent bio i sam. Ali o njemu, anegdotama koje gaprate i straobarskom humoru ću u nekoj sledećoj crtici na Jedru. Ovu ću posvetiti priči o petku i starobarskoj pijaci.

Nekada je petkom, kada su se u Starom Baru okupljali mještani svih okolnih sela pa i drugih gradova, postojao lijep običaj da se sretnu i popiju kafu pop, hodža i biskup. Tako da budu viđeni i da tim činom podsjete sugrađane da je kolorit različitosti koji odlikuje ovaj grad bogatstvo a ne problem.

Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Stari Bar je petkom bivao svojevrsni turistički centar jer se pročuo po jedinstvenoj atmosferi i šarenilu narodnih nošnji kakve u kolekciji teško da su u to vrijeme imali i u muzeju.

Ljeti su dolazili čak i turisti iz Dubrovnika, da bi vidjeli starobarsku pijacu kao svojevrsnu etno-atrakciju. Gotovo sve žene koje su prodavale na pijaci bile su odjevene u narodnim nošnjama, a bilo ih je iz Krajine, Šestana, Sustaša, Crmnice, Mrkojevića... Turisti su se fotografisali sa prodavačicama i čudili se toj neobičnoj i razdraganoj atmosferi.

Stari Bar je danas, vjerovatno sređeniji i sa mnogo bogatijom ugostiteljskim sadržajem nego u to vrijeme, prije pola vijeka. Ali duh one živopisne varoši može se pronaći samo u tragovima... Pronalazim ga još uvijek u roštilj kafani kod Bubića, Mirsa, Mustovoj kafani i naravno Ljubovoj Spilji i poslastičarnici Karažuzović.

Volim da petkom odem i do Gretve kod Bajazita Havarića na mladi sir masline i ulje koje sam proizvodi. Nezaobilazni dio rituala je obilazak pijace koja danas i petkom izgleda tužno prazno. Tu se najduže ispričam sa Hasanom Milovićem koji me svaki put ubjeđuje da je njegov duvan bolji od onoga koji stavljaju u davidof.

I svaki put kad se pozdravljam od tih dragih lica, pomislim kako je tehnološka revolucija trebala da nam pomogne da očuvamo atmosferu po kojoj je Stari Bar bio nadaleko poznat petkom, a ne da nas udalji od mjesta kojem istorija minulih decenija nije bila naklonjena.

{galerija}obale/2017/2/petak{/galerija}