Dulovine

milancce 

Piše: Milan Vujović

U kolašinskim Dulovinama, pored željezničke stanice, stoji kuća koju je podigao moj otac prije skoro 40 godina. Otkad je majka umrla, 2013, u nju smo navratili svega nekoliko puta. A kuća bez ljudi propada, kao škola bez đaka, od nevremena i nebrige. Razvaljena je ograda, kroz sve šire pukotine betonske staze oko kuće probija šiblje, mahovina se svuda nahvatala, zidovi nekad izrazito bijeli, sad djeluju nagaravljeno, kao poslije požara… Unutra je svuda paučina i memla.
Ipak, dok sam prilazio toj kući, srce mi je zalupalo, a knedla mi se popela u grlo. Bio sam uvjeren da će iz kuće izaći majka i otac i da će me, kao svakog ljeta, dočekati raširenih ruku, nasmijani i pomalo zbunjeni od navale tolike radosti.
Samo još tu, na tom parčetu zaboravljene zemlje, na kojoj se decenijama ništa ne mijenja, moji roditelji su živi, življi nego bilo gdje drugo. Jer, zgrada u Popovićima, obnovljena poslije zemljotresa 1979, nema veze sa onom u koju sam donesen iz Barske bolnice, a kuća u kojoj sam proveo mladost, srušena je i tamo me više ništa ne podsjeća na roditelje. Uostalom, kao ni na Gvozden brijegu, gdje počivaju njihove kosti. Samo Dulovine, samo srećni dani koje smo tu zajedno proveli… 

* * *
Iz tog vremena najviše pamtim jutarnji silazak iz Dulovina u grad, kroz šumu. Udisao sam snažno, kao da nije kiseonik nego životni nektar. Zraci sunca su se probijali kroz granje, žalosteći rosu i veseleći skakavace, koji su se spremali da počnu svoj ljetnji ples po obližnjim, tek pokošenim, livadama. Jagode su, iz ko zna kog razloga, čekale upravo na mene. Negdje u daljini oglašavali su se pijetli i neke ne baš muzikalne ptice. Kolašin se dolje lijeno spremao za novi dan... I taman kad bih pomislio „možda je ovo raj“, iznenada bi se pokrenulo lišće, prvo tiho, pa sve intenzivnije. Činilo se iz čista mira, kao kod Edgara Alana Poa. Bivalo mi je sve neprijatnije. Ali, neprijatan osjećaj bi utrnuo onog časa kad bih na koži osjetio uzročnika ovog pomalo sablasnog šuštanja lišća. Bio je to vjetar koji se sporo kotrljao ka dnu šume. Da li me šuštanje lišća podsjećalo na lavež pasa koji najavljuje nepogodu, ne znam, tek uznemirenost bi potrajala sve do prvih kuća.

 * * *
Okupili smo se poslije dvije godine, željni jedni drugih. Izmakli smo se iz Bara, dogovorili da izbjegavamo društvene mreže i da „iskuliramo” aktuelna dešavanja u Crnoj Gori. I da se ja, za izvjesno vrijeme, makar dok smo svi na okupu, okanim blogova. Ali, to je lakše reći nego ostvariti...
Čitava Crna Gora propela se na prste povodom ustoličenja mitropolta Joanikija.
Ponekad imam nešto kao simpatiju za taj iščašeni pogled Cetinjana na sebe i svijet oko sebe, ono „dolina bogova” i slične metafore. U jednom momentu pomislio sam da ustoličenje možda može da prođe i u hramu Hristovog vaskrsenja ili u manastiru Ostrog, da ne dobiju po zadnjici ili se nagutaju suzavca i oni koji protestuju mirno i srcem, ali kad sam vidio one opskurne likove iz bivše vlasti kako se motaju po Cetinju, a nema nikog od Cetinjana da ih isprati doma, onda je bilo jasno da drugog mjesta za ustoličenje vladike Joanikija do Cetinjskog manastira nema, niti može da bude.
* * *
Imam utisak da su u sinhronizovanoj akciji destabilizacije zemlje učestvovali i oni kojima je, odjednom, palo na pamet da ospore lik i djelo vaterpolo legende, pokojnog Zorana Gopčevića. Ko je god poznavao, vjerovatno, najboljeg crnogorskog vaterpolistu svih vremena, imao je samo jednu riječ – ljudina.
Odazvao se pozivu svoje otadžbine (kakva je da je) na mobilizaciju. Među grlatijim koji su nas u to vrijeme zdušno uvjeravali da nam se nešto strašno sprema od povampirenih susjeda bio je aktuelni predsjednik Crne Gore.
Dakle, Zoran nije podvio rep kao mnogi koji sad morališu, a onda su se krili u mišjim rupama, ne zbog naknadne pameti da se ide u nepravedan rat, nego iz gologa straha.
Nije birao Morinj, upućen je tamo kao običan rezervista. Jednom od starješina bilo je neprijatno da poznati sportista non-stop stražari, pa mu je prikačio „kvrgu” i unaprijedio ga u razvodnika straže. Zoran je i tu, kažu, kao i svuda, bio vojnički odgovoran.
Da li je i jedan zatvorenik u Morinju, kojim Crna Gora, u svakom slučaju, nema razloga da se diči, ikad za ovih 30 godina naveo da ga je Zoran Gopčević maltretirao ili udario? Koliko je meni poznato – nije. Uostalom, i hrvatski timovi igrali su na „Memorijalu Zorana Gopčevića”. Ali, sad je bilo pravo vrijeme da se udari na crnogorsku sportsku legendu, koji nije bio „naš” nego „njihov” i što je najvažnije, ne može da odgovori.Zorana Gopčevića nisam poznavao. Ovo mi je ispričao čovjek koji je sve vrijeme bio s njim u Morinju, neko kome nema razloga da ne vjerujem. 

* * *
Sve prolazi. Lijepo nažalost, ružno na sreću.
Ovo ljeto započeli smo i okončali u Podbišću, u „Etno selu Ćorić“. Jedva čekamo proljeće da opet budemo na onoj livadi sa koje su zvijezde tako blizu i da opet osjetimo moć dobrote i ljekovitost osmijeha, gotovo zaboravljenog u komunikacji među ljudima.

 

auto klime bakovic 1

jedro opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours 2020

Klime Baković

djokic

morsko dobro

Logo MPF

tobar