Vrlo često se susrećemo sa pojmom imovina je vakufska. Mnogima nije poznato bliže značenje tog termina, kao ni značaj koji je imao kroz istoriju.

Vakuf označava materijalno dobro koje neka osoba svojevoljno izdvoji od svoje imovine predajući je Bogu, dok prihodi ili svrha vakufa služi ljudima. Dokument kojim se opisuje vakuf zove se vakufnama. Institucija vakufa, odnosno zadužbinarstva, veoma je stara i davno utemeljena u islamskoj tradiciji i predanju. To je davanje za opšte, zajedničko dobro, odnosno trošenje imetka za napredak zajednice. Vakuf je sredstvo za prosperitet u ekonomskom, kulturnom, društvenom i civilizacijskom pogledu.
Značaj vakufa u modeliranju i podsticanju razvoja privrede, kao i u podupiranju nastanka i razvoja urbanih centara, daleko prevazilazi njihovu kulturno-obrazovnu i duhovno religijsku funkciju. Vakufi su bili osmišljeni tako da budu u funkciji ekonomske stabilnosti i rasta jednog društva. U gradovima u kojim je turska administrativna uprava provela duže vrijeme, institucije vakufa su igrale odlučujuću ulogu u njihovom razvoju. Gradili su se, pa potom uvakufljivali prije svih sakralni objekti (džamije,mesdžidi), zatim objekti namijenjeni obrazovanju i kulturi (mejtefi, medrese, biblioteke), kao i objekti zajedničke javne namjene (putevi, mostovi, vodovodi, hamami-javna kupatila, javne česme, sahat-kule), Vakufi za rješavanje socijalnih problema društva (imareti- javne kuhinje, bolnice) i, konačno, objekti koji su služili u privredne svrhe (dućani, radnje, magaze, hanovi, saraji, mlinovi). (S. Mustafić: "Vakuf - zadužbina za narod")
Barski vakuf se računao među tri najbogatija u bivšoj Jugoslaviji. Samo Zejnel-beg Haverić je za održavanje Vakufa vode, zavještao 1000 maslina.
Kakav su odnos nekada imali prema vakufima stari Barani, najbolje ilustruje priča da, ako bi neko kojim slučajem morao proći preko vakufskog zemljišta, prije nego bi istupio sa istog tresao bi nogavice kako se ne bi, slučajno na njima zadržala ni trunka prašine...

Neki od najpoznatijih vakufa su Sahat-kula, Barut-hana i starobarski hamam, akvadukt, džamije, brojne česme, mostovi, mlinovi, groblja...
Vakufi, hajrati, zadužbine... su nepovrjediva i neotuđiva dobra.

Potražili smo  još malo više detalja,sa željom da se društvena odgovornost tada I sada afirmiše na najbolji način.

Riječ vakuf potice iz arapskog glagola «veqafe», što znači zaustaviti, zadržati, posvetiti i ukazuje na to da je vakufska imovina (imovina koja se zavještava).Tako se vakuf u šerijatsko pravnim djelima obično definiše se kao izuzimanje imovine voljom nekog lica iz njegovog vlasništva i njeno posvećivanje određenim ciljevima.
Riječ vakufnama potiče od arapskog glagola veqafe i perzijske riječi name, što znači isprava, knjiga. Pravno gledano vakufnama ili vakfija ima karakter sudske presude, jer sadržava formu uvakufljenja koju je sudska praksa uvela zbog pravne sigurnosti. Vakuf je zasnovan na propisima šerijatskog prava, koji se temelji na dva osnovna izvora šerijata: Kur'anu i Hadisu.

U KUR’ANU se kaže:
“Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelite Allah će zasigurno to znati.”
U HADISU Muhamed a.s. Kaže:
"Poslije smrti čovjeka njegovi tragovi na ovome svijetu nestaju, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro (sadaku), znanje kojim će se drugi koristiti i odgojeno dijete koje će se za njega moliti."

Dva pravna pojma, koja su slična ali ne i identična, zadužbine i vakuf, veoma često izazivaju proturječna pravna tumačenja, što nerijetko dovodi do njihovog poistovjećivanja na uštrb vakufa. Kategorija zadužbine koja je kao institucija znatno uža od vakufa je istorijski gledano, starija od vakufa. Postoje brojni podaci o zadužbinama kao obavezi koje su ranije objavljene vjere pojedinim plemenima i narodima tražile od svojih pripadnika. Dokaz tome su nebrojeni hramovi i drugi vjerski objekti širom svijeta. I u politeističkim grupacijama veličina hramova i ostalih prostora za ritual, pokope vladara i humane svrhe smatranaje odrazom veličine vjere i snage monarha. Istoriski gledano, međutim, vakuf je kao institucija znatno širi od zadužbina u ostalim religijskim sistemima, koje su bile gotovo isključivo hramovi. Kada su pojedinci darovali, željeli su žrtvu učiniti svome Gospodaru; iznimno u nekim hršćanskim grupacijama su još preko crkava davani objekti za azile i milodare.
Vakuf je u Šerijatu obuhvatan pojam i uklapa se u čitav ekonomski sistem. Vakufi su, nakon što je islamska zajednica preuzela brigu o zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom životu svojih građana, nastavili egzistirati i razvijati se prerasli su u poseban sistem. Vakuf kao pravni institut je bio tema istraživanja u mnogim institutima i centrima koji su u pogledu pravne regulative vakufa dublje ulazili u razradu šerijatskog prava i njegovih sastavnih dijelova.