Bračni par Ivona i Vanja Kopitović iz Bara, začetnici su moderne manufakture, a možda i obnovitelji tekstlne industrije u Crnoj Gori. Kako god bude svjedočiće naredne godine,a njih dvoje potvrđuju da je moguće od dobre ideje preko realizacije u Crnoj Gori raditi i obezbjedi egzistenciju.

PIŠE: Biljana DABIĆ

Uz rizik retoričkog pitanja- Plete li se na moru, vjerovali, ili ne – Pletu, i žena i muškarac!

Ne samo to, bračni par Kopitović su svoj biznis zaokružili od nabavke sirovina, dizajna, proizvodnje do plasmana. U asortimanu „BUBA FACTORY“ Made in Montenegro odjevni predmeti za žene, muškarce i djecu od prirodnih materijala: džemperi, haljine, suknje, šalevi, kape, ponča, majičice...takođe, i prekrivači u dijapazonu različitih boja, ali sve od isključivo prirodnih materijala: vuna, kašmir, pamuk, viskoza... Ovi proizvodi imaju još jedan pečat - unikatni odjevni predmeti.
Rijetkost ima još jednu dimenziju – Ivona je po struci profesor italijanskog jezika, Vanja ako bi radno mjesto tražio po diplomi – bio bi pomorski menadžer
Preovladalo je interesovanje prema privatnom biznisu u spletu, spontanih, planiranih i praktičnih razloga.

- Istina, presudno je ipak bilo – zato što se ovim poslom, na ovakav način niko ne bavi u Crnoj Gori.Ovo je klasična trikotaža. U svakom poslu važno je biti prvi. Godinu dana suprug i ja smo bili u Italiji i tamo smo upoznali čovjeka koji je poznavao crnogorske prilike i čudom se čudio kako u Crnoj Gori nema malih proizvodnji. Na neki način on nas je podstakao na razmišljanje o privatnom biznisu. Ideja da se bavimo ovim poslom rodila se spontano. Od malena sam voljela trikotažu, i sama sam iz ljubavi plela na ruke. Moj suprug je jednog dana pitao – zar nema mašine za pletenje. Od spontanog razgovora, rađala se ideja, razmišljanja o brendu, glavobolje zbog finansija.

Na početku teško je bilo obezbjediti sredstva. Nismo mogli zadovoljiti uslove Investiciono razvojnog fonda, ali na sreću, Biznis centar u Baru je naš projekat procjenio opravdanim za kreditiranje, i dodjelili su nam kredit od 5.000 evra. Nešto novca smo dodali pa kupili mašinu, i sirovine u Italiji. Sirovine: pamuk, kašmir, viskozu, vunu i danas kupujemo u Italiji, kaže Ivona dodajući da je prvobitna zamisao bila da se samo ona bavi ovim poslom. Međutim, vrlo brzo obim posla je diktirao novi tempo pa se uključio i suprug Vanja.

U proizvodnji odjeće na balkanskim prostorima uglavnom su angažovane žene, a kako se snalazi muškarac u složenom procesu od izbora materijala, dizajna, do rada na mašini koja štrika, Kopitović objšanjava da je uz preciznost za ovaj posao potrebna i snaga.

"Svuda u svijetu gdje je teksilna industrija razvijana, za mašinama su uglavnom muškarci. U Italiji dok smo bili na obuci za rad na mašinama, naš glavni instruktor je bio muškarac. To nije ništa čudno. Vrhunski šnajderi su muškarci. Zabluda je da je ovo tipično ženski posao", ističu Kopitovići koji i osmišljavaju dizajn odjeće.

"Dizajn često radimo sa kupcima. Dešava se da dođu u prodavnicu i kažu koju boju žele, koju širinu, dužinu, rolku, polurolku, kratki, dugi rukav, kombinujemo boje, predlažemo rješenja. Naravno i sami osmišljavamo dizajn, pratimo trendove u svijetu, od boja do modela", kazala je Ivona

U prisjećanju na početke posla koji su osmislili od ideje do realizacije, Ivona ne skriva da je bilo i nervoze, neizvjesnosti...

"Nakon edukacije u Italiji, mjesecima smo vježbali, ništa nismo prodavali. Eksperimentisali smo da bi znali koliko će se vuna skupljati, koliko vunica koja je od mješanih materijala. Znači morali smo upoznati ćudi materijala da bi mogli od njega napraviti postojan proizvod, onakav kako piše na etiketi i dati uput kupcu kako ga održavati. U nekoj narednoj fazi uslijedilo je vježbanje pa smo prijateljima i rodbini štrikali džempere, haljine... da bi pratili kako se materijali ponašaju", kaže Ivona.

"U ovaj biznis na posredan, ili neposredan način su uključene naše familije, naši prijatelji. Sestra mi je osmislila logo, održava sajt, bavi se fotografijom. Naša kćerka, kćerka od Vanjine sestre su manekeni, kao i naši prijatelji. Zet u Srbiji je zadužen za satenske etikete. Baka čuva dijete dok mi radimo. Ne samo za Barane, i za turiste ova orginalna prodavnica u centru grada ima posebnu draž. Turisti kupuju praktične odjevne predmete za sebe lično, ali sve češće i za poklone jer praktično dobiju „dva u jedan“ - unikatni proizvod, ručni rad lijepo dizajniran sa etiketom „Made in Montenegro“ i komad odjeće od prirodnih materijala", dodaj ona.

"Sve češće dobijemo poruke preko društvenih mreža u kojima turisti pišu kao u ovo vrijeme- da dolaze za Novogodišnje praznike u Bar, naručuju džempere. Turisti, kao i naši sugrađani su oduševljeni jer mogu učestvovati i u kreiranju odjevnog premeta. Kad se radi po narudžbi, želji... cijena je kao u maloprodaji. Nekada uđu i zbog radoznalosti – šta je to što se proizvodi u Crnoj Gori, i ono što je nama satisfakcija jeste da emocijama pokažu svoje zadovoljstvo i zbog kvalita, i zbog osobenosti ponude, a i zbog cijena", zaključuje Ivona.

Radionica, pa prodavnica desetak radnih sati dnevo, ali sami svoj gazda ...Korak po korak od izbora sirovine do finalnog proizvoda i plasmana, Kopitovići imaju planove i vizuju kako da razvijaju privatni biznis.

Prva, savremena manufaktura „BUBA FACTORY“ u Baru je otvorena. Podsjetimo, prve manufakture pojavile su se u 14. vijeku u apeninskim gradovima kao specijalizovani pogoni za izradu potrebnih predmeta od svile, vune... egzistirale su sve do kraja 18.vijeka, kad su postale prespore i neprofitabilne u poređenju sa prvim fabrikama, koje su uz pomoć parnih strojeva proizvodile znatno brže i jeftinije.

U nizu podsjećanja i prisjećanje, Crna Gora nekada je imala fabrike tekstla u Kolašinu, Vunko u Bijelom Polju...koje su zatvorile balkanske tranzicije. Slobodna zona i danas ima mjesta za nove „mustre“!

{galerija}info/2017/12/ivona{/galerija}