Na platou Doma revolucije večeras u 21 čas biće promovisana knjiga „Drug“ Maksima Lutovca u okviru bARS selekcije 37. festivala „Barski ljetopis“
Knjiga „Drug“ (CID, Podgorica, 2024) je posthumno izdanje zapisa o šahu, i životu uopšte. Maksim Lutovac bio je najdugovječniji direktor u istoriji Barske gimnazije, punih 28 godina.
Rođen je 1936. godine u Dapsićima, kraj Berana. Školovao se i radio u četiri grada: Beranama, Kotoru, Beogradu i Baru. Postao je 1963. godine prvak Crne Gore u šahu i čitavog života bio impresioniran drevnom igrom na 64 polja – organizovao je, pored ostalog, sedam velemajstorskih turnira „Sozina“, autor je prve knjige o crnogorskom šahu „E4 Crnogorski šah“ 1984. godine, koordinator projekta „Šah u škole“... Napisao je još 15 knjiga, među kojima se izdvaja kapitalno djelo „Šahovski vijenac“ i monografija „Bar – grad Feniks“. Dobitnik je najvećeg opštinskog priznanja – Nagrade oslobođenja Bara, Zlatne plakete Šahovskog saveza Crne Gore i priznanja Zaslužni sportski radnik Crne Gore. Preminuo je 2023. godine, a knjiga zapisa o šahu i šahistima „Drug“ je izdata zalaganjem njegovog sina Miluna i prijatelja.
„Pred nama je neobična knjiga, knjiga o životu koji je beskrajno polje, kao što je šah beskrajno polje. Neobična knjiga kao što je neobičan i njen autor. Pisana srcem, ali znanjem i promišljanjem, vrhunske pismenosti, pronicljivih zapažanja. Istorija šaha u malom. I života u velikom! (…) Maksim Lutovac knjigu ’Drug’ koncipira: od partija šaha i zanimljivih priča – partija života, sjećanja, te je neka vrsta memoara, bolje reći antimemoara. Bez literarnih partija ne bi bila toliko zanimljiva, osim za igrače i tumače šaha. Ovako je zanimljiva i za druge čitaoce. Dvostruka zanimljivost, višestruka značenja. Nauka i literatura.
Pravljena u borhesovskom maniru – lavirint za radoznale. Njene staze se udvajaju i spajaju. Šahovski udžbenik, literarna knjiga. (…) Život je kao partija šaha, to na najljepši način kazuje knjiga ’Drug’. Autor se sjeća ljudi, velikih partija, velikih igrača, vrhunskih rješenja, sjeća se malih stvari i malih doživljaja, koji u knjizi dobijaju trajnu dimenziju. Nema malih stvari i nema malih događaja. Autor se sjeća djetinjstva, životnih početaka i pretvara ih u svoj amarcord, trajniji od života, u šah i literaturu.“ (Miraš Martinović)
