Dani Svetog Jovana Vladimira...

U petu nedelju nakon pashe – nedelju Samarjanke, na praznik Svetog mučenika Talaleja i Prepodobnog Stefana Piperskog, otac Slobodan Zeković i otac Bratoljub Radović, zajedno sa vjernim narodom, služili su Svetu Liturgiju na ostacima hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Prečistoj Krajinskoj pored Ostrosa u barskoj opštini. Svetom Liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković.

Svoju besjedu otac Bratoljub započeo je riječima da mi kao građani ove zemlje moramo biti ponosni što smo njeni stanovnici, jer, kako kaže otac Bratoljub ovo nije Crna, nego Sveta Gora. „Taj prefiks crna uopšte ne stoji kada se uzme u obzir sve ono što se nalazi u ovoj našoj zemlji. Ona ima i svoju vlast, i svoju državu, i svoje granice. Ima sve ono što i svaka druga zemlja ima, što ovaj svijet nudi. Ali ova naša zemlja je blagoslovena zato što ima još nešto što je čini svetom. Evo jutros su se pitali neki od nas, kuda do Prečiste Krajinske? Da li lijevo, da li desno, gdje se to tačno nalazi? Ali pazite, da jutros niste našli ovaj hram i ovaj bunar, ovaj bunar vode žive, ovaj izvor vode žive, ne bi pogrešili, jer i u ovome, i u ovome, i u ovome pravcu imate stotine i hiljade bunara, hiljade izvora vode žive, hramova svetih.“

Govoreći o izvoru čiste, bistre Hristove žive vode kojom treba da se napajamo, podsjeća nas gdje taj izvor da tražimo. „Izvor života ne ističe iz kamenja, a Crna Gora ga je puna, izvor života ne ističe iz drveća, izvor života ne ističe iz građevina, iz automobila, iz šume, ne. Izvor života ističe iz čaše koju mi, evo, jutros predložismo, baš na ovome stolu koji se nalazi iza mene. To je izvor života.

I pazite, toliko izvora života, toliko čaša, toliko se Gospod nudi, da i mi pored toga, pazite, ostajemo žedni. Ako ostanemo žedni pored toliko izvora, onda je to bruka. Puna je čaša, izvor neprestano teče, čisti izvor studene, vječne, božanske vode, koja je u tijelu i u krvi Hristovoj. I kako mogu da ostanem žedan? Ali znate li šta je problem? Problem je što pijemo sa drugih izvora, koje nam ovaj svjet nudi.“

Prota Bratoljub nadalje objašnjava odakle mi tu mutnu i prljavu duhovnu vodu konzumiramo. „Pijemo sa onih zaprljanih, trunjivih, blatnjavih, žabokrečastih izvora, koje nam ovaj svijet nudi. Pa pijemo vode sa izvora raznih ideologija, sa kojih su i naši preci po svojoj slabosti pili. Pa pijemo vode sa raznih prljavih izvora, političkih. Pa pijemo, braćo i sestre, sa izvora onoga najprljavijeg, srebroljublja. To je jedan izvor koji teče i koji je nametnut. Moramo da pijemo sa njega. Moramo da stičemo novac. Moramo da gradimo apartmane. Moramo ovo, moramo ono. I pijući te vode, braćo i sestre, jer pijemo na eks tu vodu koju nam ovaj svjet nudi, pijemo i ne možemo da se napijemo. I non-stop nam se sama uliva u grlo. I onda pored nje nema mjesta za izvor života.

Evo, slavimo danas i u danima smo svetoga Jovana Vladimira. Da je on pio sa vode i sa izvora slavoljublja i srebrolljublja, ne da ne bi bio zapamćen, nego bi umro onom vječnom smrću. I u pakao završio. Samo da se opredjelio da sa izvora prljavoga pije.“

Na kraju otac Bratoljub kaže da „imamo slobodnu volju da se odlučimo hoćemo li vodu živu Hristovu i sve ono što On nudi, ili ćemo vodu prljavu iz bare koju neće ni životinja, ni marva da pije. Ova nam se nameće, ta bara i taj izvor, te prljave vode, ona se nameće, a ovaj drugi potok, izvor vode žive, on tiho žubori. On tiho žubori, braćo i sestre, i to duboko, duboko, izpod zemlje, ali izpod zemlje našega bića. I da bi došli do vode žive, braćo i sestre, moramo dobro da pripremimo mehanizaciju. Sve mašine, za kopanje, za ljušćenje, za vađenje zemlje, za svega toga da pripremimo čitavo naše biće, da bi mogli da iskopamo dovoljno dubok bunar, da bi zahvatili od vode žive. Zato, braćo i sestre, je naša Crkva ustanovila ritam. Sveta Liturgija, post, ispovjest, molitva. I onda kada sve to pripremimo, sve to što treba, i kad počnemo da bušimo u same sebe, u naš ego, u našu gordost, onda, braćo i sestre, polako, uz pomoć Božiju, dolazimo i iskopavamo duboki bunar, gde tiha voda žubori, od koje ćemo piti i ovdje, i nasladđivati se njome, a ako Bog da, a daće Gospod naš, piti i u vječnome carstvu, gde su ti izvori nepresušni.“

Slavski kolač i slavsko žito u slavu Gospoda Boga i Svetog Jovana Vladimira, zaštitnika grada Bara, prinijele su sestre monahinje sa manastira Beška. Svake godine sestre monahinje pripreme i bogato posluženje, kako bi se vjerni narod koji pohodi ovu svetinju poslužio. Ove godine njih je bilo oko sedamdesetak, koji su iz Bara i Ulcinja, ali i iz drugih gradova došli da učestvuju u Svetoj Liturgiji. Dani Svetog Jovana Vladimira nastavljaju se u utorak, kada će se na ostacima hrama Presvete Bogorodice na rtu Ratac kod Bara, služiti Sveta Liturgija.

Izvor:Mitropoija.com / Dejan Vukić