Susret Slavonaca u Ostrogu u perspektivi vječnosti...

 Nedavno su manastir Ostrog posjetili profesor Ivan Hiti sa suprugom Anicom, kao i dr. sc. don Dejan Turza, rimokatolički sveštenik na službi u Sutomoru. Goste je srdačno primio ostroški iguman arhimandrit Sergije. Sve njih, zajedno sa ocem Sergijem, veže isto porijeklo, naime svi su iz Slavonije. U nastavku vam prenosimo utiske sa ovog susreta, koji su objavljeni na sajtu manastira Ostrog.

U Donjem manastiru Ostrogu, u subotu, 10. juna, održao se pomalo nesvakidašnji susret Slavonaca. Naime, arhimandrit i iguman manastira Ostrog o. Sergije (Rekić), ugostio je prof. Ivana Hitija i suprugu Anicu, u pratnji dr. sc. don Dejana Turze, rimokatoličkog sveštenika na službi u Sutomoru. Svi oni su rođeni i odrasli u Slavoniji.

Ivan Hiti (70), profesor iz Varaždina, prvi put je u posjeti Ostrogu. Izrazio je oduševljenje duhovnim ozračjem, lijepim prijemom i svime doživljenim. Zahvalio je igumanu na gostoprimstvu. Profesor Hiti je jedini Hrvat sa ordenom Srpske pravoslavne crkve. Naime, njega je 19. februara 2013. godine Patrijarh Irinej odlikovao Ordenom Svetog cara Konstantina zbog herojskog dela, kada je tokom rata u Hrvatskoj, umesto da po naredbi uništi vredno crkveno i kulturno blago, odlučio da spase knjige, slike i ikone neprocenjive vrednosti. O tom svom iskustvu profesor govori ovako: ‘Tokom rata 1992. kao vojnik hrvatske vojske, odbio sam naredbu da u Pakracu zapalim Vladičanski dvor SPC u kojem je bilo vredno crkveno blago… Ali ne samo crkveno! Kao intelektualac uvidio sam da je to i kulturna i općecivilizacijska vrijednost. Od tada sam u Hrvatskoj izdajnik, izgubio sam posao, svi su mi okrenuli leđa. Savjest mi je mirna da sam učinio dobro djelo.’

Don Turza izrazio je zahvalnost što je 2017. godine, blagoslovom blagopočivajućeg Mitropolita Amfilohija mogao boraviti sa svojim rođakom tri dana u manastiru Ostrog, istražujući za svoj znanstveni rad dokumente u manastirskom arhivu.

U razgovoru iguman je podelio neke stavke svoga životnog iskustva sa gostima. Na pitanje kako je došao do Ostroga, iguman pripoveda: „Bukvalno Božjim promislom. Počeo sam da radim na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 1995. godine i onda, okružen profesorima i studentima, nije bilo druge reči osim o Bogu i spasenju duše. I tako, promišljajući, spoznao sam Božji priziv i odlučio sam da bi išao u manastir. Bio je to neki unutarnji glas kome se nisam mogao odupreti. Nije to išlo preko noći, neko vreme sam se proveravao kroz duhovno sabiranje i ispovest kod mudrih staraca. Ispovijedao sam se kod oca Tadeja, kod oca Joila, a onda s Mitropolitom Amfilohijem dugo razgovarao o monaštvu. Nije mi bilo lako jer sam bio mlad i imao druge planove u životu. Kada mi je Amfilohije naveo reči oca Justina Ćelijskog: ‘Sagledaj sebe iz perspektive večnosti!’, danima sam bio u dubokoj duhovnoj borbi sa svojim unutarnjim ja.”

Čitajući Sveto pismo i pouke drevnih monaha, konačno se opredelio za monaški život i evo već 25 godina nosi crnu rizu. „I zaista poći ovim putem kojim idemo služeći Bogu i svom ličnom usavršavanju i uzrastanju u pobožnosti, zapravo i jeste sagledanje sebe iz perspektive vječnosti. Gledajući me ovde u Ostrogu kako sa radošću nosim teret monaškog podviga, jedan me student pitao kako je došlo do toga da postanem monah. Kažem ja njemu onu pouku koju je meni rekao Amfilohije, a njemu otac Justin. Očito je na dobro tlo pala, jer poslije dvije godine i on se zamonašio, pred kraj studija teologije. Sada je vladika. Prvi put kad sam ga vidio u monaškom činu, pitao sam ga kako se opredelio za monaštvo? A on mi reče: ‘Sećaš li se onog našeg razgovora pred ćivotom Sv. Vasilija!? One poučne reči da sagledam sebe iz perspektive vječnosti! Eto, opredelio sam se tom putu, daj Bože snage da istrajem!’ Perspektiva vječnosti je uvijek dobra motivacija kad je dobro sagledamo, da mnoga iskušenja prevaziđemo. Po odredbi duhovnih starješina određen sam na službu u Ostrog. Ja sam želio da živim u prirodi, u miru i tišini, u molitvenom tihom ambijentu. Međutim, ovako je bio Božji promisao“, pripoveda iguman te nastavlja:

„Tako sam ja dospio do manastira Ostroga, boreći se sa sobom, jer sam želio jedno, a dobio nešto sasvim drugo. Onda su se tako i šalili neki Slavonci koji su nas upoznali – Vas, don Dejane, i mene, kako smo mi Slavonci došli da u Crnoj Gori budemo voditelji crkvenih službi, za razliku od drugih Crnogoraca koji su svuda na rukovodećim mjestima. Eto tako da se i to desilo i nije slučajno što je još jedan od naših Slavonaca danas ovdje. Prije svega istina i pravda su iznad svih drugih kategorija, a Slavonija je plemenita i vrijedni ljudi su tamo, a ljudi koji su vrijedni najčešće su i pošteni i čestiti. Tako mi je i drago što su gospodin Ivan Hiti i gospođa Ana danas ovdje sa nama. Važno je da se i pod ovim svetim krovom sjetimo jednog od dobrih djela koje je učinio gospodin Hiti, spasavši pakračku episkopsku biblioteku i ikone. Zapravo time je on pokazao kao da je spasavao duše. A duše svih onih koji su darovali te knjige i ikone raduju se sa neba i blagosiljaju ga i to je najveća i beskrajna vrijednost! I potomci, unuci i praunuci gospodina Hitija osjećati će blagoslov sa neba! Dobro čini – dobru se nadaj!”, završio je svoju riječ otac iguman Sergije, starješina manastira Ostroga.

Don Dejan je podsjetio prisutne da je blaženopočivajući Patrijarh Pavle također rođen u Slavoniji (Kućanci), te je podijelio jednu anegdotu i primenio na igumanu: „Kada sam došao iz ravne Slavonije u Boku kotorsku na Muo, kod neraspadnutog tijela Bl. Gracije, mnogi su me pitali: kako, zašto, do kada… a samo jedna osoba je rekla: ’Vidiš, nikad ne znaš kojem si svecu miljenik!’ Ne znam jesam li ja miljenik Bl. Graciji, na čiju 500. obljetnicu rođenja za nebo u crkvi na Muo sam ređen za đakona, ali po tvome služenju Gospodu, Svecu i ljudima, plodovima, ustrajnosti, djelovanju koje uviđam svih ovih godina, te otvorenosti za sve ljude, Svetac – Sv. Vasilije je preobrazio tvoje srce dragi i poštovani brate igumane Sergije u srce bez granica, srce koje nadilazi razlike u poreklu, nacionalnosti, boji kože i religiji – te je svetište Sv. Vasilija uvijek otvoreno za sve ljude, kao što je i uvek bilo, kao što sam u svome istraživanju nebrojeno puta uočio, te sam mogao u manastirskim spomenicama pronaći zahvale i molitve rimokatoličkih vernika, časnih sestara, profesora teologije te posebno je zanimljivo molitva na ćirilici barskog nadbiskupa Aleksandra Tokića, zapisana 28. avgusta 1956. godine., a Gospod po moćnom zagovoru Sv. Vasilija izljeva obilne milosti na sve u potrebi na ovome svetom mjestu.”

Poslije okrijepe, razmenjeni su darovi, od Hitija umjetnička slika, a od igumana također slika manastira Ostroga za njegovu kuću i spomen ovog lijepog i prijatnog susreta Slavonaca i razgovora koji je ogrijao duše sagovornika.

Izvor: Mitropolija.com