Sjećanja - Senad Petović piše.

Trojičin Dan.
Nekada je bio radostan dan za cijele Mrkoviće a posebno za Mikuliće.
Noć uoči Trojčin dana selo je bilo puno, svaka kuća bila je puna gostiju, sve dok se puška iz Androvića ne oglasi, oko 1 poslije ponoći, da se kreće ka vrhu Rumije, i tako vjekovima!  Đe se krst čuva znali su samo dva najstarija Androvića.

Izuzetak je bio, ne jedini put, za vrijeme Austrougarske, od 1916.do 1918.g. kada su Nikola i Vasilj bili mobilisani u rat. Tada su krst povjerili na čuvanje svojim islamiziranim rođacima  Peročevićima: "doćeš,Braime da ti kažemo đe je sakriven krst, pa ako se ja i Vasilj ne vratimo, neka znaš đe je"rekao je Nikola bajraktar. "Ne, nego mi ga donesi ovamo,da ga čuvam u kuću"  kazao mu je Braim.  Austrijanci,koji su imali kasarnu, barake, ispod samog vrha Lisinja, na južnoj strani, dolazili su u selo i tražili krst. Dali su im neki bakarni krst: "ovo je jedini kojeg imamo"  kazali su im seljani. Tada su sa crkve skinuli veliko staro zvono, koje se,  kako su pričali stari na miran dan čulo čak  i u Stari Bar.
I ove mlađe generacije neka nešto znaju!
Neka je na zdravlje Trojičin dan!