Februarski program Zimske scene „Barskog ljetopisa“ završen je promocijom knjige „Čuvarkuće – Udovice pisaca“, novinara i publiciste Aleksandra Đuričića.

U Dvorcu kralja Nikole, pred ljubiteljima pisane riječi, moderatorka Vesna Čađenović strpljivo je otvarala stranice Đuričićevih motiva, želja i namjera u stvaranje ovog posve drugačijeg djela. A namjera je bila da otkrije kakvi su to naši idoli bili, ali ovog puta iz onog najintimnijeg ugla gledanja. To otkrivaju njihove muze koje su ih vidjele ogoljene, pijane, mamurne, bolesne, uplašene i besmrtne.

Naime, Đuričić je u knjizi „Čuvarkuće – Udovice pisaca“ obradio nepoznate djelove biografija, zanimljive, dramatične, dirljive, poetične i javnosti malo poznate detalje iz života poznatih pisaca. Tako su se u ovoj knjizi našle ispričane „iz prve ruke“ priče životnih saputnica Borislava Pekića, Mome Kapora, Antonija Isakovića, Libera Markonija, Milorada Pavića, Mirka Kovača, Mike Oklopa, Oskara Daviča, Đorđa Lebovića i Petrua Krdua.

Jedan od autorovih motiva bio je da mlađi naraštaji pročitaju barem nešto o velikanima jugoslovenske literature, jer potpuno je svjestan da generacije koje odrastaju uz društvene mreže neće čitati Pekićevo „Zlatnoruno“ ali će kroz njegovu knjigu imati priliku da barem čuju za takvog književnika.

„Negdje je i cilj ove knjige bio da približi ljudima one „čiče iz lektira“. Oni su prije svega zanimljivi ljudi, živjeli su burne živote, toliko da sam negdje i uvjeren da su to namjerno radili da bi posle mogli da ih opisuju. Sada su se pojavile te biografije zahvaljujući njihovim ženama, prijateljima, i intimnim prepiskama, i shvatili smo da su ti velikani jugoslovenske književnosti zapravo ljudi od krvi i mesa. Oni su se zaljubljivali, odljubljivali, ratovali sa izdavačima, ratovali među sobom, varali, plaćali račune na recku, osvajali nagrade, uživali u svojoj slavi, pogrešno se politički opredjeljivali... U svakom slučaju to su glomazni životi, koje sam ja spakovao u korice „Čuvarkuća“, rekao je Đuričić.

Iako je radni naziv knjige bio „Udovice pisaca“, Đuričiću je tokom stvaranja bilo jasno da je to zapravo samo podnaslov zbog čega je intenzivno tragao za nekom novom riječju. „Čuvarkuće“ su mu, kao saksija na glavu, pale na pamet usred noći i odmah je znao da je to ono što mu je nedostajalo. I zaista ovaj naslov potpuno precizno opisuje ove udovice, koje čuvaju ugled, djela i uspomene na svoje muževe, katkad čini se bolje od pisaca samih za života.

„Pisci su kao djeca, i ako ih pustite ko zna da li će se vratiti, tako da su ove žene bile „Čuvarkuće“ i za života svojih muževa što je, u neku ruku, bilo neophodno. Ja sam ubijeđen da mnoga od njihovih djela ne bi nastala da nije bilo tih žena, iako većina njih po profesiji nema veze sa pisanjem. Prosto brinule su o njima. Čuvale su ih od njih samih, ali i od drugih. Pisanje je težak usamljenički rad. Svi mi koji se bavimo pisanjem moramo te muke da savladamo. Ja sam u stanju da vam operem prozore, odem na pijacu, skuvam ručak, samo da ne moram početi sa pisanjem. Međutim, kada počnem taj me proces obuzme, ali moment prije toga ravan je porođajnim mukama. E ove žene bile su tu da muke skrate“, dodao je on.

Đuričić za sebe voli da kaže da je profesionalni lovac na priče, a reklo bi se da je i prodavac legendi. Njegov prvijenac „Posle fajronta – knjiga o Paji“, okarakterisan je kao vješto napisana saga o glumcu, boemiji, ali i velikoj ljubavi. Na stranicama ove knjige smjenjuju se smijeh i suze, kafanske i filmske tuče, razotkriva se odnos među filmskim zvijezdama, prepliću se kulinarski recepti i intimna pisma. Zbog svega ovoga postavlja se pitanje da li se sve ove priče love baš tamo negdje „posle fajronta“?ž
„Neki pisci su govorili da jedan dio života ti juriš priče, a onda dođe taj moment kad priče počnu juriti tebe. Cijelog života ja jurim priče, od onih novinskih, do književnih, kafanskih, i intimnih. Može se reći da sam stalno u nekoj potrazi za dobrom pričom. Međutim, naišao je i taj momenat da sada mene sustignu priče onamo gdje se najmanje nadam“, istakao je Đuričić.

Ovaj rođeni Podgoričanin odbija mogućnost proširenog izdanja ili objavljivanja drugog dijela „Čuvarkuća“, ali obećava da će ga publika i dalje čitati u ovom dokumentarno-biografskom žanru. Za ovo književno ostvarenje Đuričić je krajem prošle godine nagrađen nagradom „Dejan Medaković“ koja se dodjeljuje za memoarsku prozu.