O pjesništvu koje traje pet decenija, Miroslav Jovanović Timotijev- pjesnik, razgovarao je sa profesoricom književnosti Gordanom Leković na zimskoj sceni  u dvorcu kralja Nikole.

Timotijev, kojeg kritika naziva „princem grobljanske poezije“, pripada samom vrhu crnogorske savremene književnosti. Dobitnik je mnogih književnih priznanja i nagrada, a njegove pjesme su prevođene na nekoliko stranih jezika.
Impresivan stvaralački niz rezultat je, kako sam Timotijev ističe, pedeset godina uzvraćene ljubavi sa poezijom.
„Jedan veliki pjesnik Vistan Hju Oden je rekao: 'Ako već nema jednake ljubavi, neka ja budem onaj koji više voli'. I upravo je taj stih moj moto življenja sa poezijom. Što se tiče tog stvaralačkog niza, čini mi se da je početak bio juče. Poezija ima tu moć nad vremenom, tu nadnaravnu moć, tako da protok vremena i nijesam tako osjetio. Mjere mene kao običnog čovjeka potpuno su drugačije od mjera pjesnika u meni“ rekao je Timotijev.
Svoju prvu pjesmu, „Južno od mojih očiju“ objavio je davne 1968. godine u periodici „Čik“, a već naredne godine pjesmu „Pustinja“ u almanahu „Kaktusi“ i kako kaže „danas kada čitam pjesme tog mladog Timotijeva mogu reći da je bio talentovan“.

Timotijev je istakao da i danas, bez obzira na godine, osjeća neku vrstu duhovnog nadrastanja iz kojeg mogu izroniti nove riječi.
„Ja imam jednu misao koja kaže 'Vjeruj onome u kojeg sumnjaš'. Uvijek pisac, pogotovo kada je zreliji, etabliraniji, u sebi ima tu vrstu sumnje u odnosu na svoje književno stvaralaštvo jer je po prirodi stvari perfekcionista. To je upravo to nadrastanje sebe, dvojnikovanje svijesti i na kraju, to je ono čemu se nadam – da ću umrijeti sa riječima“, dodao je on.
Posebno ga raduje što među mladim ljudima ima sve više onih koji se zaljubljuju u knjigu i poeziju ali za njih nema posebnih savjeta. Smatra da svako mora samostalno pronaći svoj pravac, a veoma ga raduje ukoliko je i malim dijelom doprinio tome da se neko odluči za pisanje poezije.