Njena mentorka je bila Snežana Pejović.
Ministarstvo kulture i medija Crne Gore saopštilo je pobjednice konkursa “Djevojčice o ženama koje su obilježile kulturu 🇲🇪,” održanog povodom Međunarodnog dana djevojčica.
Na ovom konkursu, kroz svoje literarne i likovne radove, učestvovo je veliki broj djevojčica iz cijele države, koje su na inspirativan način prikazale doprinos crnogorskih umjetnica našem društvu.
U kategoriji od 12 do 18 godina:
🥇: Sofija Koprivica (likovni rad), Podgorica
🥈 Vida Šćepanović (likovni rad), Podgorica
🥉 Darinka Račić (literarni rad), Berane
U kategoriji od 7 do 12 godina:
🥇Lejla Bećirović (literarni rad), Bar
🥈Maša Sarić (literarni rad), Bijelo Polje
🥉 Anja Janković (likovni rad), Cetinje
Lejla Bećirović (11g.) je učenica šestog razreda OŠ “Mrkojevići” u Pečuricama.
Rad Lejle Bećirović:
“Jedan, dva, tri, četiri…”Broji, Lejla, ovce kada ne možeš da zaspiš. Ili čitaj, pa da vidiš kako će san na oči da dode”, kaže mi moja majka uvijek kada joj se žalim da mi se ne spava. Uzalud se trudim da utonem u carstvo snova, brojevi i slova me asociraju na priče iz prošlosti u kojima je heroj žena koja je svojim postojanjem i djelovanjem obilježila kraj u kojem živim.
Osnovna škola koju pohađam zove se “Mrkojevići” i udaljena je oko 15 km od grada. U njoj danas ima oko 150 dječaka i isto toliko djevojčica. Medutim, prije nešto više od 50 godina ovaj kraj, koji se nalazi na periferiji barske opštine, iznjedrio je prvu školovanu ženu iz ovog mjesta. Bila je to učiteljica Anifa Vulić.
Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliki zna. Ja sa svojih 11 godina znam da će lik ove sad mudre starice biti kao svetionik u uzburkanoj noći da nas podsjeti da nikada ne odustajemo od svojih snova. Ona je željela i istrajala u potrebi da izade izvan granica dozvoljenog.
U osnovnoj školi su je pitali šta želi da postane kada poraste. Odmah je osmogodišnja Nifa prepoznala ljepotu rada sa djecom i već tada je znala da će biti učiteljica. Želja u njoj gorjela je jače od svih onih ljudi koji su poput hladnog tuša pokušali da ugase njenu čvrstu volju da joj se želja ispuni.
Dok je otac kategorično ičvrsto rekao NE daljem školovanju jer je ženi u to vrijeme bilo mjesto kod kuće, tiha pojava njene majke joj je samo jednom pokazala kažiprstom na obraz i tiho rekla ” Njega čuvaj.” Istrajala je prva školovana Mrkovka na putu ostvarenja svog sna. Prkosno se suprotstavila: ” Ili ću u more ili na fakultet!” Uspjela je da ga završi i sredinom devedesetih godina prošlog vijeka i vrati se mjestu iz kojeg potiče gdje je provela 35 godina rada učeći djecu: slova, brojeve, ali i da vjeruju u sebe.
Trnovit je bio njen put. Školarina je koštala 6000 dinara na godišnjem nivou, a opština joj je uz inicijativu tadašnjeg direktora škole obezbijedila hiljadu manje. Prodavali su Nifini roditelji na pijaci: ulje, masline, sir… spremni da za svoje dijete urade sve što treba.
O ovoj sada već starici od 80 ljeta pisali su mnogi novinari. Divili su joj se poput umjetnici koja je na platnu života odlučila da odabere neke drugačije boje, ne one već viđene.
Na putu od kuće do škole često je sretnem. Sa knjigom u ruci izvodi ovce na pašu Kada je pozdravim, nasmiješi mi se. U njenin očima prepoznam sjaj zvijezda. I to je znak. Biću i ja drugačija, inovativna i svoja!”
