Znate, imate 30 godina rok svirki i muzike iza sebe, pa mora neko da zna za vas ako valjate, ne?

Zato se ne opterećujem medijima, da ja sad kao pozivam medije da pišu o meni i bendu... Tu smo za svakog, ko želi uvijek može do nas. A i mi do njega. I to potpuno besplatno, niti naplaćujemo, niti plaćamo da pišu o nama - počinje razgovor sa Božom Gagovićem iz barske rok grupe "Akademia".

Piše:Igor Stojanović

I da, zaista, 30 godina rok muzike iza sebe predstavlja nešto. Još od 1988. godine i benda "Carlo V", zatim "Ponoćnog ritma", te svih mogućih varijanti benda u gradu pod Rumijom, Gagović je stvarao i učestvovao u svemu što je u barskom roku bilo valjano. I danas, dok je član rok benda "Akademia", sarađuje sa mnogim muzičarima, poput Renate Perazić, Marka Đuraševića, radi raznovrsnu muziku, aranžmane, produkciju za druge izvođače... Ovaj multi-instrumentalista okupio je vjerovatno trenutno i najbolju crnogorsku postavu kad su u pitanju žive klupske svirke, u kojoj su još i vokal Gajo Ugrenović, Marko Mirković (bas gitara), Mladen Kovačević (klavijature), Dina Desančić (violina) i Ratko Stanisavljević (bubanj). Kada bi se "Akademia" i njen zvuk, studijski zvuk ne scenski, posebno kada se istoimeni album sluša redosledom kako je napravljen, od prve do zadnje pjesme, morao uvrstiti u neki "kalup", reklo bi se da je mješavina zvuka od "Smaka", preko Majk Oldfilda, Pink Flojda, pa ponovo nazad do Stefanovskog i "Leb i Sol". Ima tu upliva i neke barske "Riblje Čorbe", poput neizostavnog "Katapulta" recimo, ali sve u svemu, debi album Barana, nastajao objavljivanjem singlova još od 2002. godine, sublimacija je mnogo raznih žanrova, od čistog roka, preko popa, džez roka, ambijentalne, filmske muzike... Ipak, vrlo rijetki su, ili možda ih i nema, momenti kada se iz studija izlazilo sa pjesmom završenom na uštrb publike, odnosno da sami članovi benda nisu njome zadovoljni kao i bilo kojom drugom muzikom i produkcijom koju bi i sami željeli da čuju. Kad sam mu, negdje 2011. godine, nakon izlaska singla "Kad ode ljubav", rekao da mi je nekako "mlaka", rekao mi je "nemaš pojma". Evo šest godina kasnije, slušajući je dok kucam ove redove, shvatio sam što mi je zapravo rekao.
Trideset godina u rock and rollu, da li ikada dosadi?
- Naravno da dosadi. To, zapravo, i nije prava dosada, već prezasićenje prouzrokovano hroničnim umorom i manjkom relevantne publike. Trideset godina putovanja i zabavljanja dokonih ljudi izaziva teške posledice, vjerujte mi. Ono što mi uvijek da novi vjetar u leđa je činjenica da radim sa sjajnim timom. To su sve čestiti i fini ljudi, koji su podrška i svirački, i ljudski, kad je najteže.
Šta muzika lično tebi predstavlja i da li bi mogao bez nje? Šta bi bio da nisi muzičar?
- Muzika mi je u dobrom dijelu života bila najveća ljubav, želja i nada. Kako godine idu, sve više mi je posao. Nemam baš previše vremena za onaj mladalački polet prema muzici. Dobrim dijelom za to su krivi prebrzo vrijeme, razni trendovi, i nedostatak prave i kvalitetne publike. Znate, nekada su muziku slušali slušaoci. Danas su to posjetioci, koji samo žele da se provedu, i da im po mogućnosti bude lijepo. Nadam se da će mi makar po okončanju zvanične karijere muzika biti ono što mi je bila kada sam počinjao. A da nisam muzičar, bio bih najvjerovatnije veterinar ili pomorac.
Osjećaj apsolutne sreće?
- Skladna porodica, životinje, sjajno društvo, sportski događaji, dobri nastupi, putovanja, mir.
Album?
- Mislim da "album" nije prava riječ za taj naš projekat. Meni kad neko kaže samo "album" odmah pomislim na neko konceptualno djelo od 8-9 muzičkih poglavlja koja se naslanjaju jedno na drugo. Ne robujemo trendovima, i onda snimamo "svašta". Pravi izraz je "retrospektivni album". Vrlo sam zadovoljan i ponosan na to djelo. Tačno pokazuje naša stanja i muzička razmišljanja u raznim periodima. Tačno se i prepoznaje taj neki naš pečat tih godina, i dok smo stvarali svaku od ovih pjesama tačno smo u glavi imali čistu viziju kako šta treba da zvuči, izgleda, kako god... Naravno, možda je suvišno napominjati da on i nije za široke narodne mase. Samo dobri poznavaoci i ljubitelji muzike mogu da razumiju naš izraz.
Da li ikad osjećaš pritisak da naredna nova stvar mora biti bolja od prethodne, i da li sada, iz ove perspektive, osjećaš pritisak zbog neke pjesme koju si objavio, a volio bi da je izbrišeš iz diskografije?
- Definitivno ne. Ono što nam je olakšavajuća okolnost je, kao što rekoh, da ne robujemo zakonima tržišta, i ne pratimo trendove. Dakle, kompozicije snimamo kako mi osjećamo i mislimo da treba. Uglavnom su to retro rešenja, stilski slična muzici na kojoj smo se podigli. A to je muzika 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka. To je na albumu evidentno, budući da je pola kompozicija instrumentalno.
Nekako se, bar meni lično, iako nije na albumu, po melodičnosti izdvaja pjesma "Sanjaj, balerina", čista akustika, urađena u saradnji sa poznatim barskim novinarom, ali i izuzetnim poznavaocem rok muzike i kulture, Željkom Milovićem. Poznato je da ste prijatelji evo 30 godina, ali ovo je vaša tek druga saradnja čini mi se?
- Lijepa pjesma. Željkov rani rad iz sredine 80-tih. Dali smo joj malo svježeg daha, izmijenili harmoniju, nakitili je laganim udaraljkama, i doveli našu mladu koleginicu Teu Šuftu da svojim divnim glasom napravi magiju na uvodu i izvodu. Željko je moj stari drugar, a ima bezgranično muzičko povjerenje u mene, tako da nisam smio dozvoliti nikakav propust. Ovo jeste zvanično naša druga saradnja, nakon singla "Noć bez kraja" iz 2002. godine, ali budući da se znamo ravno 30 godina, i da smo bili zajedno u akustičarskom bendu "Crni labud", mislim da se to tako ne bi moglo računati. Nije rečeno ni da u narednim godinama ne snimimo još sličnih akustičnih pjesama. Željko je plodan autor.
Nedavno je "Akademia" počela da sarađuje sa violinistkinjom Dinom Desančić. Kako je došlo do toga?
- Dina je naša poznanica odavno, inače ljubitelj "Akademije" svih ovih godina. Kada smo, nakon pet godina, završili saradnju sa jednim vrsnim vokalnim solistom, krajem prošle godine znao sam da nam treba svježa krv. U momentu dok sam razmišljao šta i kako, javila nam se putem društvenih mreža i pitala da li bi mogla da se oproba u vodama rock and rolla. Naravno, prihvatili smo bez razmišljanja, i to se pokazalo kao pun pogodak. Dina je veliki profesionalac, magistar muzike, i odličan instrumentalista. Brzo se uklopila, i ta priča traje evo već pola godine. Upravo smo u fazi snimanja spota za njenu prvu instrumentalnu autorsku kompoziciju "Kamena simfonija". Sada je već punopravni član benda kao i svi.
Takođe ste sarađivali i sa Novakom Mijovićem, članom Big Benda Radiotelevizije Srbije. Kako se Mijović osjećao dok je stvarao nešto i u svom Baru?
- Novak je bio solista na mom starom radu "Malit te zi" iz 1997. Takođe sjajan muzičar, trubač, izraziti džez solista, koji je već godinama asistent na Beogradskoj Akademiji. Inače smo porodični prijatelji nekoliko decenija. On je uvijek dobro raspoložen kad dođe u svoj Bar, a voli sa nama drugarski da sarađuje, da se druži i svira. Uvažavanje i poštovanje je obostrano, iako je razlika u godinama prilična.
Nebojša Đukanović takođe je veliko crnogorsko ime rok scene. Iako obojica Barani, tek prošle godine je došlo do saradnje između dva benda?
- Neša Grimm je specifičan lik i harizma. Naš stari, dobar drug, vrhunski vokalni solista, odličan autor i instrumentalista. Kada smo snimali pjesmu posvećenu hiljadugodišnjici mučeničke smrti Svetog Jovana Vladimira, osjetio sam potrebu da ga zovnem da da svoj vokalni pečat. Prosto sam to negdje čuo tako u glavi, a i iz razloga da se nastavi saradnja "Akademije" sa svim kvalitetnim regionalnim izvođačima koji vole da sarađuju i da se druže sa nama. Naravno da je Nebojša prihvatio, i to je danas jedan od meni svakako najdražih radova. Jedna od rijetkih kompozicija iz našeg opusa gdje imam ulogu samo koaranžera.
"Akademia" trenutno priprema polako i drugi album?
- Ništa mi ne spremamo. Kad bude biće. Takođe će biti retrospektiva, i objavićemo ga kad se sakupi recimo deset kompozicija.
Misliš li da se rok vraća na našu scenu, ili smo i dalje zarobljeni u mraku 90-ih, a i najnovijim generacijama "Ceca je majka"?
- Nemojte da se lažemo! Rok se kao izraz i subkultura ne vraća, i neće se nikada ni vratiti. Potpuno sam ubijeđen u to. Prethodnih par decenija je unazadilo i društvo i kulturu u cjelini. Sad nam je glavna preokupacija da sačuvamo i ovo malo što nam je ostalo. Dobro je da u ovim šugavim vremenima postoji i ovaj mali korpus ljudi koji sluša i voli rok muziku.
Koje savjete bi dao novim, mladim muzičarima, koji tek kreću da nešto stvaraju?
- Ništa im savjetovao ne bih, osim da se drže svog zacrtanog plana i programa, da slušaju svoje osjećaje, i budu profesionalci i ljudi na prvom mjestu, koliko se može. Današnje prebrzo vrijeme nije pogodno za savjete bilo koje vrste.
Koliko godina imaju tvoja djeca, i da li slušaju istu muziku kao ti? Da li ponekad zajedno slušate muziku?
- Sin 21, a ćerka će sada u novembru 20. Muzika im nije prioritet, iako je Aleksandra završila nižu muzičku školu za klavir. Ukusi su nam prilično različiti, i zapravo jedina slična situacija je da smo zajedno u lokalu gdje svira "Akademia".
Osim muzike i prijateljstva naravno, šta je ono što još vezuje članove benda?
- Vezuje nas to da smo svi blage naravi, da se dobro međusobno razumijemo, da se posjećujemo na slavama i rođendanima, da navijamo za isti klub, da imamo slična sociološka gledišta, da se možemo osloniti jedni na druge u bilo kakvim situacijama... Uzgred, sa Ratkom sam i kum i komšija. Ne znam, imam osjećaj da je bog sve nekako fino skockao što se tiče nas. Uvijek sam želio da imam ovakvu družinu i to mi se dogodilo na pola radnog i životnog vijeka. Zahvalan sam na tome i gledacu da potraje što duže.