Đole

Milan Vujovic

Kao u danima nestrpljive mladosti i sad navijam da vrijeme što brže protiče.

Računam, vakcinisaćemo se i bićemo bliži zauzdavanju korone i vraćanju normalnom životu, koji, opet, podrazumijeva, posebno u mojim godinama, želju da vrijeme sporo prolazi. A sve da bismo odložili onaj neminovni i jedini izvjesni odlazak.

Piše: Milan Vujović

* * *
Prve vakcine stigle su nam iz Srbije. I to na poklon. Lijepo.
Još da je moglo bez onolike pompe...

* * *
Bivša vlast je stalno isticala da je Srbija zemlja sa kojom Crna Gora treba da ima najbliskije moguće odnose, zbog zajedničke prošlosti i budućnosti, tradicije, jezika, kulture, sporta... Uprkos tome, godinama su ti odnosi neprirodno hladni. E, vrijeme je da aktuelna vlast počne da ih otopljava, na korist svih građana Crne Gore, ali i zemalja u susjedstvu.
Naravno, bliski odnosi nisu naročito bitni sa Srbijom Zadruge, Pinka, Informera, Mitrovića, Velje i ostalih nevolja, ali jesu sa Srbijom Bajage, Ršuma, Dušana Kovačevića, Novaka Đokovića, Mikija Manojlovića, Marine Abramović, Petnice, Sremskih Karlovaca, Matematičke gimnazije, Mileševe, Uvca, Tare...
Nažalost, u samo nekoliko dana, Srbija je ostala bez dvojice iz plejade onih zbog kojih su nam upravo bitni bratski odnosi s njom, Vladimira Andrića i Đorđa Balaševića.

* * *
U jednom trenu, zajedno s Đoletom, otišli su Vasa Ladački, Boža zvani Pub, Katrin, De mol, Strašni petao, Poznata cura u belom, Bagrenje, Devojka sa čardaš nogama, Menuet, Neki novi klinci, Bane, Treća smena, Provincijalka...
I Lepa protina kći, zbog koje mi srce uvijek ustreperi i nepodnošljivom lakoćom vrati u Popoviće, u onu kuću koju sam zvao „oaza mira i ljubavi“, čiji je temelj bila moja majka, najstarija kćerka popa Pavla.

* * *
U ovoj zemlji non-stop vrebaju neprijatna iznenađenja. Ne mislim tu na infantilne igre nekih bivših ambasadora, to je očekivano.
Prijatna iznenađenja se ne dešavaju ili su veoma rijetka. Bio sam se spremio da gledam Novaka, kad – nemam Eurosport. A imao sam ga sve ove godine i najviše uživao u snukeru. Zovem operatera T-coma, i poslije dužeg čekanja, čujem jedan nezainteresovan glas. Gospođa veli da su imali ugovor sa Eurosportom do 31. januara i da ga nisu obnovili.
„I, šta to znači?”
„Znači da više nemate Eurosport.”
Dodade, stvarno, i jedno: „Žao mi je.”
Uzdržah se, kao mnogo puta u životu...

* * *
U knjizi „Zašto spavamo“, Metju Voker, profesor neuronauke i psihologije na Berkliju, jedan od vodećih stručnjaka za izučavanje sna, objašnjava da je ljudski organizam „programiran“ tako da su mu potrebna dva perioda sna: jedan dugi, u toku noći, i jedan kraći, u popodnevnim satima. Voker, pored ostalog, navodi i naučno istraživanje prema kojem je porast kardiovaskularnih oboljenja među Grcima doveden u vezu sa ukidanjem dvokratnog radnog vremena u toj zemlji krajem devedesetih godina prošlog vijeka, prelaskom na neoliberalni model. Ni kod nas dvokratnog radnog vremena odavno nema. A ništa nema slađe nego malo prikunjati popodne, posebno između dva odlaska na posao. Sad se radi do četiri, pet sati i od popodnevnog odmora nema ništa.
Čini se da moderan život nije usklađen sa čovjekovom prirodom, naprotiv...

* * *
U ovim danima lijepa riječ je potrebnija možda više nego ikad. Posebno od onih u čijim rukama su životi mnogih nemoćnih i preplašenih.
Treća knjiga „Barskih priča” koja će izaći iz štampe u martu, završava se upravo pričom „Lijepa riječ”:
Dr Ljubo Živković „bije” po devetoj deceniji već skoro tri godine. Poznat je kao ljekar koji je imao razumijevanja za svoje pacijente. Liječio je, govorilo se, i lijepom riječju. Penzionerske dane provodi u svojoj kući u Marovićima, pod Kurilom. Rijetko je za vrijeme korone napuštao svoje „Orkanske visove”. Ali, povremeno je morao da se spusti u Popoviće, da trguje potrepštine.
Kako je ušao u „svoju” samoposlugu na raskrsnici kod Biskupade, za Stari Bar i dolje ka Topolici, zamantalo mu se. To su vidjele, prema njemu uvijek ljubazne i uslužne prodavačice, hitro priskočile, uzvikujući: „Doktore, doktore!”
„Kakav doktor, ja sam niko i ništa”, rekao je rezignirano dr Ljubo.
U tom trenutku je progovorila gospođa koja je čekala u redu na kasi: „Doktore, nemojte tako, meni je bila čast što sam bila vaš pacijent!”
Doktor pogleda ženu, ne učini mu se poznata, ali mu istog trenutka prestadoše sve tegobe.
„Lijepa riječ stvarno liječi”, prokomentarisa doktor dolazeći do daha.

auto klime bakovic 1