Sasa

Piše: Saša Stojanović

Iako se dvije godine po dolasku u Napulj "mučio" sa relativno skromnom ekipom, Maradona je nakon titule svjetskog prvaka i najboljeg igrača svijeta prosto natjerao predsjednika Napolitanaca Ferlaina da pojača igrački kadar i dovede neke igrače sa kojima bi se moglo pokušati napasti toliko željena titula, uprkos mnogo jačim sastavima Intera (Zenga, Bergomi, Đuzepe Barezi, Pasarela, Tardeli, Fana, Altobeli, Rumenige) i Juventusa (Takoni, Širea, Kabrini, Pioli, Laudrup, Platini, Aldo Serena) koji su slovili za neprikosnovene favorite.

Maradona je tražio izazov, a jug Italije, gdje krv lako uzavri i gdje se ljudi poistovećuju sa njim kao sa Robinom Hudom svog vremena, u zemlji stalnih političkih kriza gdje siromaštvo tjera na sve samo da se preživi, gdje je fudbal jedina stvar u kojoj mogu pronaći radost života, našao ga je. Našao ga je u Napulju, najvećem siromašnom italijanskom gradu, gradu koji je jednako mrzio i prezirao sjever i njegove bogate klubove. Kada je u takvoj konkurenciji, objektivno slabiji, te nezaboravne sezone uzeo svoj prvi skudeto Maradona je za Napolitance ali i čitav siromašni jug postao više od Boga jer "niko ne zna da slavi kao sirotinja", znao je to još iz iskustva sa svojom Bokom. Zapalio je Vezuv na jedan drugačiji način i ta se erupcija nikada nije i neće ugasiti. Postao je simbol prkosnog i emotivnog juga, zastava obespravljenih i poniženih, i ostao je to za sva vremena uprkos nesportskom životu koji je u jednom trenutku počeo da živi. Ni druženja sa mafijom, ni provodi po klubovima, ni uzimanje narkotika, ni izbjegavanje treninga, nisu ljubav Napolitanaca prema Maradoni mogli da pomute. To što uprkos slavi pokazuje ljudske slabosti na neki način im je davalo mogućnost da se sa njim identifikuju. I oni su to radili svakodnevno, presretajući ga, dežurajući ispred njegove kuće, prateći ga po noćnim klubovima, na treninzima, a naročito svake druge nedelje kada bi igrali kao domaćini. Lično im je kupio 50 bubnjeva da bi pravili latino-američku atmosferu na stadionu i ubrzo je brojka ultrasa na tribini rezervisanoj za najveće "ludake" brojala preko 20 hiljada ljudi. Svi su u Napulj dolazili sa klecajućim koljenima a u to vrijeme je SERIA A bila najjača liga na svijetu. Maradona je svojim bravurama i fudbalskim čarolijama naprosto opčinio svijet i svakodnevno je bio na stupcima svjetske štampe, što zbog fudbala, što zbog hirovitog načina života. Mnogi su u njemu nalazili satisfakciju i otpor kapitalizmu i nadolazećem imperijalizmu a on nije propuštao nijednu priliku da se sa njima poigra.

Kada je nakon drugog osvojenog skudeta njegov sportski život počeo da gubi smisao morao je da promijeni sredinu i otišao je kod svog starog prijatelja Biljarda, nazad u Španiju, ovog puta u sunčanu Andaluziju, tačnije u Sevilju. Bio je to samo neuspješan bijeg od samog sebe premda sezona u sportskom smislu nije bila loša a plasman u Kup UEFA im je izmakao zbog slabije gol razlike. Vratio se u Argentinu, u Rozario, i potpisao za Njuels Old Bojs, klub za koji je navijao kao dječak, ali je odigrao samo pet utakmica, bez ikakvog učinka. Problemi sa kilogramima, narkoticima i nesportskim životom su uzimali danak i Maradona više nije bio ni sopstvena sijenka. I takvog, vratila ga je u svoje redove njegova najveća sportska ljubav - Boka juniors. U dvije sezone odigrao je 30 utakmica i postigao 7 golova. Sve češće povrede i burne godine života, provedene na terenu i van njega, označile su kraj karijere najboljeg i najvoljenijeg sina fudbala koji je prve fudbalske korake napravio u Crvenoj zvezdi, doduše ne beogradskoj već lokalnoj "Estrelja roha" kada je imao samo šest godina.

U namjeri da svoj život zabilježi i na celuloidnoj traci dokumentarnog formata Maradona je kao svoj lični izbor odredio srpskog reditelja Emira Kusturicu. Za potrebe snimanja tog filma vratio se u Beograd prvi put nakon 20. oktobra 1982. i prisjetio se loba kojim je na Marakani pred 90000 gledalaca savladao istrčalog Aleksandra Diku Stojanovića, tadašnjeg golmana Crvene zvezde, u pobjedi Barselone od 4-2 u okviru drugog kola tadašnjeg Kupa pobjednika kupova. Na toj utakmici postigao je još jedan i Šusteru namjestio oba gola a o majstorijama koje je pokazao danima su se ispredale bajke.

Zasigurno je Maradonina najveća zaostavština što je milione djece širom svijeta "priveo" fudbalu i što smo zahvaljujući njegovim bravurama dobili mnogo vanserijskih igrača koji su nas nakon njegove ere svojim majstorstvom uveseljavali i nikada nisu krili da im je Dijego (bio) idol.

Stadion "Sao Paolo" u Napulju od prije nekoliko dana nosi naziv "Diego Armando Maradona". Nosio bi ga odavno ali italijanski zakon ne dozvoljava da se građevine nazivaju po živim ljudima. I po sadašnjem zakonu trebala se proći procedura čekanja od 10 godina ali pošto je u pitanju voljeni El Pibe italijanske su vlasti zažmurile na oba oka i tako dozvolile Napulju da ispuni svoj davnašnji san. S druge strane, Argentinos juniors, prvi Maradonin klub je to odavno učinio. Argentinski fudbalski savez je odmah svoj nacionalni kup nazvao njegovim imenom u namjeri da mu se revanšira za fudbalsku veličinu i slavu koju je pronosio širom planete ali i razne nepravde koje su mu godinama nanošene. Na samom kraju, najveće poštovanje i gest koji najbolje govori o veličini Dijega Armanda Maradone, došao je iz redova najvećeg rivala, River Plejta, čiji je kapiten Poncio na utakmici nacionalnog kupa protiv Rozario Centrala nosio traku sa stilizovanim brojem 10, godinom Maradoninog rođenja i znaka beskonačnosti umjesto godine smrti. Nešto što je izgledalo nemoguće i nezamislivo ipak se dogodilo. Nebeski Maradona pomirio je navijače Boke i Rivera. Zaslužio je to fudbal, zaslužila je to Argentina, zaslužio je to i Maradona. Neka počiva u vječnosti. (kraj)

*******
Te 1982. godine bili smo djeca i sakupljali smo sličice u albumu "Naranjito" (narandža-maskota SP u fudbalu) koji je bio posvećen fudbalskom Mundijalu koji se održavao u Španiji, i svi smo jedva čekali da počne, polažući velike nade u našu (jugoslovensku) reprezentaciju, koja je u konkurenciji Italije, Danske, Grčke i Luksemburga kvalifikacije završila na prvom mjestu sa šest pobjeda, remijem 1-1 protiv Italije u Beogradu i porazom od iste 2-0 na stadionu "Komunale" u Torinu.
Reprezentaciju koja je otputovala u Španiju, Dragan Pantelić, Nikola Jovanović, Nenad Stojković, Velimir Zajec, Zlatko Krmpotić, Miloš Hrstić, Ivan Gudelj, Edhem Šljivo, Vladimir Petrović Pižon, Ivica Šurjak, Safet Sušić, Zlatko Vujović, Vahid Halilhodžić, Miloš Šestić, Ratko Svilar, Zoran Vujović, Jurica Jerković, Zvonko Živković, Ivo Jerolimov, Predrag Pašić, Stjepan Deverić i Ivan Pudar, kao selektor je predvodio Miljan Miljanić, međutim u prilično dopadljivoj grupi u kojoj su još bili domaćin Španija, Sjeverna Irska i Honduras nismo uspjeli da prođemo grupu najviše zahvaljujući famoznom danskom sudiji Sorensenu koji nas je u utakmici protiv Španije bukvalno pokrao. Danima smo kasnije plakali tugujući nad sopstvenom sudbinom dok nam je uši parala čuvena rečenica fudbalskog komentatora Milorada Đurkovića posle pravog šoua Miloša Šestića i naše Pirove pobjede nad Hondurasom "ne zna se koga više da žalimo, nas ili Honduras" aludirajući na to da nam je bila potrebna pobjeda od dva gola razlike ili Hondurasu bilo koja da bi se plasirali u drugi krug i tako (lošu) Španiju ostavili bez mogućnosti da se bori za najviši plasman.

Ni Italijani nisu sjajno krenuli, no za razliku od nas oni se nisu vratili kući nego su se nekako, sa tri remija, provukli u drugi krug gdje ih je čekala "grupa smrti" sa Argentinom i Brazilom, po sistemu svako sa svakim. Do tad beskrvni i neprimjetni Azuri počistili su "Gaučose" i (naročito) "Selesao", prvog favorita prvenstva (sa Zikom, Sokratesom, Ederom, Falkaom, Oskarom) zahvaljujući jednom momku iz Vićence kojeg je selektor Azura Enco Bearcot poveo na prvenstvo na ličnu odgovornost uprkos pritisku domaće javnosti. Taj momak, zlatni dječak italijanskog fudbala, zvao se Paolo Rosi. U odlučujućoj utakmici za prolaz u polufinale praktično je sam pobijedio veliki Brazil nevjerovatnim het-trikom i najavio senzaciju na Prinejima. U polufinalu je sa dva gola detronizovao Poljsku da bi u utakmici za prvaka svijeta načeo favorizovane Pancere u pobjedi Azura od 3-1 i tako postao prvi igrač ikada koji je na jednom SP proglašen za najboljeg strijelca i igrača istovremeno. Italija je igrala u svom najboljem sastavu svih vremena po mišljenju fudbalskih stručnjaka: Dino Zof, Gaetano Širea, Klaudio Đentile, Fulvio Kolovati, Đuzepe Bergomi, Antonio Kabrini, Gabrijele Orijali, Bruno Konti, Marko Tardeli, Frančesko Gracijani, (Alesandro Altobeli), Paolo Rosi, a posle tog prvenstva, naravno, svi smo htjeli da budemo Paolo Rosi i često smo se oko toga svađali pa je uglavnom najjači imao tu privilegiju. Od tada je prošlo punih 38 godina, onaj album s početka priče je odavno popunjen, popunjeni su i mnogi drugi posle njega, mnogo je sličica istapkano sjedeći na hladnom betonu i zbog toga dobijeno batina i prekora, ali zvezda Paola Rosija, zlatnog dječaka italijanskog fudbala, nikada nije potamnila. Nažalost, ovih dana je svijet obišla vijest da je zasijala na nekom drugom zvezdanom nebu i da pravi društvo Maradoni u aleji svjetskih prvaka, a takve zvezde uvijek sijaju jače. Počivaj u vječnoj slavi veliki Paolo Rosi, heroju našeg nezaboravnog djetinjstva.

*******
Nedavno nas je napustio Branimir Brana Šćepanović, jedan od najznačajnijih i najprevođenijih jugoslovenskih i srpsko-crnogorskih pisaca. Rođen je 1937. godine u Podgorici a čitav radni i životni vijek proveo je u Beogradu. Njegovo najpoznatije djelo "Usta puna zemlje" prevedeno je na sve značajnije svjetske jezike i prodato je u više od 100000 primjeraka. Takođe je poznat po noveli "Smrt gospodina Goluže" i romanu "Iskupljenje". Dobitnik je mnogih nagrada za književnost ali i za filmska scenarija, između ostalih i za film "Sutjeska" na Pulskom festivalu 1973.

O Brani Šćepanoviću je mali omaž napisao i naš nekadašnji sugrađanin Zoran Živković koji je svojevremeno bio i njegov izdavač i koji je prvi obavijestio javnost o njegovoj smrti.
"Kada su se juče u bežanijskom Domu za stare, sklopile oči Branimira Šćepanovića, kao da je i definitivno završeno jedno "herojsko
doba" srpske književnosti. Meteorski zasijavši kao savremenik Andrića i Crnjanskog, u vreme Kamijeve slave, Brana Šćepanović je tada taj svetsko erotični apsurd, umetnički autentičnom prozom učinio prirodno ćiriličnim, i našim. Svoj zenit, to "herojsko doba" naše književnosti kao da je doživelo krajem sedamdesetih, u najpoznatijoj književnoj polemici. Njeni učesnici kao da više nisu mogli da premaše svoja ranija dela, a na žalost, ni da mnogo požive posle svega. Brana kao da je posle te polemike, prinudno, ili po svojoj želji, izašao ne samo iz književnog, već i javnog života uopšte. Poživeo je proživljavajući mnogo intenzivnije strasti, koje su mu zagorčavale, ali kao da su mu u usti mah i produžile život. Nije želeo da se osvrće na jedan "rastanak poznate književne generacije", a kamoli da posle svega, o bilo kome loše govori. Od juče o njemu najbolje svedoče knjige, mada će živeti i u neobičnim sećanjima i neizbežnim anegdotama kojima je obojio živote svojih prijatelja. Kao i junak tog izuzetnog romana srpske književnosti "Usta puna zemlje" i u sutonu života, Brana je ne odustajući, živeo poput drevnog kineskog pesnika Li Poa "loveći" mesečev odraz na toj nesigurnoj liniji životne vode. A juče je i stvarno otišao..."

*******
Bila je zima 1994. i šljakao sam u kultnom beogradskom "Taš klubu 202" koji je držao Sredoje Šljukić Šljuka, u to vrijeme poznati momak sa beogradskog asfalta, i u koji su dolazili svi koji "nešto znače", bez izuzetka, iz svih branši i društvenih sfera. Ipak, najviše je bilo ljudi iz svijeta kriminala, muzike, sporta i politike, tako sam i upoznao Džeja, tog rastom malog crnoputog tipa kojeg su iz društva sa kojim je dolazio svi zvali Džeki. Elem, moj prvi susret sa Džekijem nije bio baš srdačan, shvatio sam to prilično kasnije, zahvaljujući urođenoj tvrdoglavosti koju (ti) crnogorski krš rođenjem "usadi" ali se završio "bezbolno" i s puno šarma, doduše trostranog. 😃

Bio je neki truli dan, mislim utorak, kad otprilike mali broj ljudi izlazi u noćne klubove jer se svi još liječe od ludog vikenda. Međutim, naleti Džej s nekim društvom i sjedne na moj rejon. Naruče oni piće, međutim, dođe on do šanka i kaže mi: slušaj sine, dodaj meni i veliku s mlekom (tada još nije bio izmišljen termin dojč 🤣). Ja mu kažem: nema mleka. A on meni: kako nema?! Rekoh, ima mliJeka a mleka nema. On misli da se zezam ali ja ne odstupam. I poče da se zaoštrava situacija potpuno bespotrebno, pa kaže on meni: idemo sad gore na sprat kod Šljuke pa njemu reci da nema mleka. Nema problema, velim ja njemu i mi se lagano penjemo gore (sprat diskoteke na kojem se nalazi i kancelarija sa monitorima). Usput me on ubjeđuje da ne jedem go**a, da ću popiti otkaz, da ovo-ono, ali ja ni makac. Dođemo gore, priča on šta je bilo, Šljuka ga sluša i kad je završio kaže mu: "pa brate, vidiš da nema mleka, danas smo pomuzli samo mlijeko", i prsne u smijeh. Tu svi prsnemo u smijeh i kaže mu Šljuka: vidiš da je ovaj moj zemo lud, ali ga volim, dobar je momak i vrhunski konobar. Nego se sad fino "pomirite" pa da ti gostuješ sledećeg vikenda i da uzmemo neku lovu.
Silazimo mi dolje, smijemo se, ovo njegovo društvo pita ga gdje se izgubio. On im je posle valjda pričao šta je bilo jer sam čuo da se smiju u više navrata, a ja i Džeki smo od te noći postali drugari i uvijek je sjedio kod mene kad god bismo se sreli u nekom od beogradskih klubova u kojima sam radio. Kada je otvarao "Bombo" na Studentskom trgu zvao me je bar desetak puta da radim kod njega ali sam odbio. Kad to nije upalilo nudio mi je da budem menadžer ali sam i to odbio jer sam tada bio u Bitef plato cafeu, na privremenom radu u "Zvezdi", najdražem bg klubu svih vremena.

Kada sam čuo da je umro Džej bio sam zaista tužan kao da mi je neko oteo dio sjećanja, iako nikada nisam slušao muziku kojom se on bavio. Taj antiheroj sa društvene (i životne) margine, jedan od najpoznatijih Dorćolaca našeg vremena ušao je u srca običnih ljudi ne samo svojim glasom i pjesmom već i svojom prirodom i ljudskošću u koju sam i bez legendi koje su se prepričavale imao priliku da se lično uvjerim više puta. Mali rastom ali veliki Džej u mom će srcu zbog nekih stvari koje nisu za javnost zauvjek imati svoje mjesto.
Nek ti je laka zemlja i vječna slava, Legendo!

*******
Na našu sve veću žalost odlaze i ljudi koje smo poznavali, sa kojima smo odrastali, družili se, koje smo voljeli zbog onog što su bili, baš takve kakvi su bili. Jedan od takvih ljudi bio je i Smako Ramić, pomorac i kafedžija, dugogodišnji vlasnik (po njemu) čuvene "Lune", jednog od prvih urbanih kafića iznad bulevara u kojima smo se družili, krijući pili i pušili, dovodili svoje prve djevojke i uvijek bili ispoštovani od gazda-Smaka, čovjeka velikog srca, širokog kao more kojim je nekada plovio. S obzirom na kumstvo starinom uvijek se prema meni odnosio s brigom starijeg brata. Ali i ne samo prema meni. I prema čitavom društvu. Ne znam nijednog čovjeka koji nije volio i poštovao Smaka a tek koji nije bio ispoštovan s njegove strane. Odavno već ne idem u Lunu ali me je Smakov odlazak zatekao. Na osnovu svega što sam čuo nadam se da je sada na nekom boljem mjestu. Nek su mu laka zemlja i široka nebeska prostranstva baš kao što su bila mora kojima je ponosno plovio. Počivaj u miru, brate naš.

*******
Da se ova kolumna ne bi pretvorila u omaže i hronoligije smrti (a što se neizostavno moralo zabilježiti) potrudila se jedna divna djevojčica po imenu Anastasija. Slučaj je htio da se sretnemo u vozu za Podgoricu i da iz razgovora koji smo vodili zaključim da ipak nije sve izgubljeno za ovaj svijet u kome živimo iako se često čini baš tako. Ne odnosi se to samo na sklonosti ove divne gospođice, inače, učenice prvog razreda farmacije u Baru i srednje muzičke škole "Andre Navara" u Podgorici gdje uči i vježba solo pjevanje. Ne. Njen način razmišljanja, nadasve lijepo vaspitanje i ono što me je zaista iznenadilo za nekog njenih godina, nezainteresovanost za društvene mreže, učinili su naše, sticajem okolnosti, zajedničko putovanje, izuzetno zanimljivim i korisnim pa sam i ja naučio ponešto što nisam mislio, naročito u vrijeme kad su svake škole gurnute u drugi plan i veoma sam zahvalan svojoj mladoj saputnici na jednoj divnoj lekciji iz života. Želim joj da odlučnim korakom nastavi putem uspjeha i da bude primjer svima sa kojima kroz život bude dolazila u kontakt. Jedna djevojčica za primjer svakome a na ponos svojim roditeljima. Iskrene čestitke na vaspitanju.

*******
Koronavirus ne bira žrtve, vrijeme ni mjesto, zato budimo obazrivi i odgovorni, čuvajući svoje čuvamo i zdravlje drugih. Svima koji se bore protiv opakog virusa ali i svih drugih bolesti želim da kao pobjednici izađu iz tih okolnosti i da se zdravi vrate svojim porodicama pa onda i u društveni život, a svim medicinarima da savjesno i odgovorno obavljaju svoj dio posla čuvajući svoje i zdravlje svih nas.

Posljednje vijesti

Thumbnail U periodu od 22. do 26.januara, područje Crne Gore će dominantno biti pod uticajem ciklonske...
Više u kategorijama: Info  Obale  More  Obale  

jedro opstina bar

Jedro 320x250

cerovo iskra

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

AD template klikom do plaze 1

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours 2020

Klime Baković

professional partners

djokic

Logo MPF

tobar