kekecc

Jedina teža stvar od NATO bombardovanja i agresije koja je trajala 78 dana bila je izbjeglištvo.

Vjerovatno i zbog činjenice da u tom mraku (i bukvalnom i metaforičkom) od 24.marta pa do 10.juna 1999.godine nismo mogli da razmišljamo ni par dana unaprijed, a kamoli na neke duže staze jer su nam životi bili ugroženi. Kada smo izašli juna mjeseca iz Peći sa praznim rukama i glavama na ramenima, otišli smo sa čvrstim uvjerenjem da se vratimo jer, zapravo, mi nemamo kud i sve da hoćemo. Došli smo u Bar, kod kumova na ljetovanje, koje se sa, prvobitne, dvije nedjelje pretvorilo u mjesec dana, a taj mjesec u još jedan, a naredna stanica bila je kolektivni (izbjeglički) centar u naselju Pobrđe u Sutomoru.

Piše: Dušan Vujović

Sve ovo je, samo po sebi, užas koji nosi, manje više, svaki rat, ali kada to preživite kao jedanaestogodišnjak koji je do juče imao sve što mu je trebalo, a danas nema čak ni televizor u sobi 3 sa 3, traume su daleko veće. Mi smo bili treća „garnitura“ izbjeglica koja se doselila u Crnu Goru (tada kao dio SR Jugoslavije), a godinama unazad tu, u Sutomoru, je bio nastanjen i naš narod iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Većina njih je, još uvijek, bila po kolektivnim smještajima ili su, pak, živjeli privatno. Dakle u najavi je bila agonija koja može da ide u nedogled.

Prva lijepa stvar koja se dogodila u tom okruženju bila je upis novih članova u KK Sutomore i to taman za uzvrast kome sam pripadao (1986/87). Kao veliki zaljubljenik u košarku još od, famozne 1995.godine i zlatne medalje u Atini, želio sam da treniram, igram, da se bavim košarkom. Međutim, u ratnom okruženju, policijskom času još od 1997. pa do 1999.godine seniorski sastav KK Budućnost Peć nije odigrao nijednu utakmicu u Prvoj B ligi Jugoslavije, a kamoli da su razmišljali o omladinskom pogonu. KK Sutomore je bila prilika koju nisam želio da propustim!

Godinu prije toga je formiran klub, ali ovoga puta Marko Rajović, trener kluba tada, a i danas, želio je da sklopi ekipu koju bi prijavio za takmičenje u Južnoj regiji koja je, u tom momentu, brojala devet kluba od Herceg Novog do Ulcinja. Više od pola ekipe činili smo mi, „došljaci“, novopečeni stanovnici Sutomora, tj učenici odeljenja VI-3, dok je Miljan Ivanović bio kapiten i neko ko je imao najveće znanje.

Prvi trening bio je u ponedjeljak 09.02.2000.godine. I dalje pamtim miris svježe farbe po parketu, kao i zvuk parketa u sali O.Š. Kekec i dugačke mrežice koje su se, redovno, mrsile. Pamtim i koliko su mi se puta spetljale noge prilikom učenja srednje promjene (dribling kroz noge) koju je Marko neizmjerno volio, posebno kada ga igrač usmjerava u stranu. Sjećam se i parališuće treme koju sam imao pred svaki meč. Trema je bila toliko jaka da sam znao i temperaturu da dobijem. Takođe, nikada neću zaboraviti i trojku sa devet metara, iskosa sa desne strane, kada se mrežica umrsila, a Arsenije Jokić, sa klupe, uzviknuo: „EVO JE“.

Markov otac, Milenko Rajović, radio je kao dugogodišnji pedagog i nastavnik fizičke kulture u „Kekecu“, te je Marko znao kako da nam pristupi, ali je bilo, ipak, previše „strana“ sa kojih nam se trebalo prići jer, realno gledano, nismo imali veze s' vezom! Ali smo uživali, svi do jednoga.

Lično, iako sam pratio košarku do granice fanatizma još u to doba, nisam imao pojma da ne smijem da držim loptu 8 sekundi bez driblinga u svom posjedu. To sam saznao na utakmici poslije Tivta u Tivtu, kada su mi je sudije oduzele. Možda je još nenormalnija stvar što nisam nikada računao skokove i asistencije kao nešto dobro. Na utakmici protiv Ulcinja (u Ulcinju) imali smo katastrofalan početak! Najgori ikada – 39:0 na kraju prve četvrtine. Marko nije bijesneo, prosto se „ugasio“ prije početka druge četvrtine i samo je rekao: „Pogledajte semafor – to je sve što vam imam reći“. Izveo je tri igrača iz prve petorke i ubacio nas, trojicu, sa klupe. Naravno, nismo pobjedili, ali smo izgubili sa 75:61 što je poprilično iznerviralo njihovog, a razveselilo našeg trenera. To je utakmica na kojoj sam odigrao 24minuta i 13sekundi (i tada sam uredno vodio statistiku i o sebi i o drugima), ali bez ijednog poena (0/4 za dva 0/3 za tri) i bio sam užasno razočaran time. Međutim, sjutradan na treningu, redovna analiza, individualna i ekipna. Marko, zadovoljan, prvoj petorci skreće pažnju na pasivnost u prvoj četvrtini, mene i Pavla Spalevića hvali na sva zvona. Ja sam se još našao uvrijeđenim misleći da mi se, otvoreno, sprda.

- „Dobro je, Marko, zaista nije ok, neće me, pa me neće...“
- „O čemu pričaš ti, jadan?“ totalno zbunjeno se zagledao u mene
- „Igrao sam 20minuta, imao dva otvorena šuta i ništa ubacio nisam“ već sam zabio glavu kao noj ka' zemlji.
- „Ima' si 12skokova jadan!!! Od toga 6 ofanzivnih, što je s' tobom?“ kroz grohotni osmjeh završio je moju analizu, uvjerivši se da sam ja, zaista, ubjeđen bio da sam katastrofalan bio. Tek kada su mi u tom trenutku Luka Jovanović i Slobodan Milentijević rekli kako Denis Rodman, redovno, imao 20+ skokova i 7,8 poena, shvatio sam da sam, sa razlogom, predmet sprdnje u narednih par nedjelja.

Te, prve, naše, a i Markove sezone kao trenera, imali smo dvije pobjede i trinaest poraza! Već naredne smo imali četiri pobjede, a u sezoni 2002/03 naša generacija se raspala zbog upisa u srednje škole. Sjećam se da smo baš Luka, Miljan i ja (par puta i Slobo Milentijević), pokušali da nastavimo sa treninzima i trenirali smo sa izuzetno talentovanom generacijom '89, sa kojom je Marko počeo da bilježi, već tada, zapažene rezultate, ali to, više, nije bilo to. Nismo ni mi imali vremena, niti smo mogli da budemo licencirani za njihovo godište. Prosto, mlađi su nas i prije vremena „prešišali“.

Međutim, ponosno mogu reći da smo bili prva generacija koja je dobila medijsku pažnju i novu garnituru dresova! Ljeta, 2001.godine (12. jula) RTCG došla je da napravi prilog o nama, a i da se fotografišemo, po prvi put (kako to danas čudno zvuči u eri androida). Čini mi se da je prilog pravio Goran Radević i danas dio kolektiva Javnog servisa. Luka Jovanović je bio intervjuisan (na kraju intervjua je spomenuo da mu je Tomašević idol), a zanimljivo da je to bilo moje prvo televizijsko pojavljivanje (prilog se završavam zoom out-om na moju, izbezumljenu, facu). Dvije su stvari koje Marku zamjeram za ovih 20godina, a obje se tiču dresa. Naime, kroz cijeli život, šta god i gdje god, da sam igrao, mimo tenisa, nosio sam devetku (čak i kao golman Radio Bara u ligi malog fudbala), ali nam je na ovom slikanju Marko u petoj brzini, iz kutije, pobacao dresove i ubrzao nas da RTCG ne čeka. Nekolicina njih je uspjela da uzme svoje brojeve, a mene je, samo ovoga puta, zapala dvanaestica i to je ostalo zabilježeno na ovoj fotografiji. Naravno, na svim mečevima sam nosio devetku, a upravo od negdje 2008. godine „jurim“ Marka da mi nabavi devetku jer je to, ipak , prvi dres koji sam nosio, te se nadam da će to uraditi do 2040. godine.

Dvadeset godina kasnije niko nije postao profesionalni košarkaš, a samo sam ja ostao u košarkaškom svijetu, što kao oficijalni spiker, što kao komentator, sportski novinar. I iskreno, drago mi je makar zbog činjenice da nema iscrpljujućih, višečasovnih, putovanja koje ja nenormalno teško podnosim.

10.02.2000.godine bio sam presrećan što sam, konačno, počeo da treniram košarku i da učim o istoj, a nisam mogao ni da maštam o tome da ću 10.02.2020.godine biti na parketu sa košarkašima Crvene zvezde i Mornara i to u dupke punoj „Topolici“, atmosferi koja se samo poželjeti može! Jeste da neću nositi niti bijelu niti crvenu bijelu devetku na leđima sa loptom u rukama, ali ću sa još bolje pozicije „asistirati“ i ovoga puta i biti, definitivno, od veće koristi. Velike zasluge za to ima, upravo, Marko Rajović!

U ime nekolicine tinejdžera koji su svaki ponedjeljak, srijedu i petak u 20h provodili u sali O.Š. „Kekec“ i u tih sat vremena zaboravljala na muke i agoniju sa kojom su se nosili – HVALA TI!

PS – Nadam se da nijedna generacija neće oboriti naš rekord iz prve sezone (dvije pobjede i trinaest poraza) dokle god se baviš trenerskim poslom.

Igrači za sezonu 2001/02. (sa slike):
Stoje (s' lijeva na desno): trener: Marko Rajović; kapiten: Miljan Ivanović, Luka Jovanović, Dejan Milićević, Slobodan Milentijević, Miloš Dašić
Čuče (s' lijeva na desno): Miloš Vukoslavčević, Momčilo Zdravković, Dušan Vujović, Adrijan Ostojić, Pavle Spalević, Nikola Vukmarković i Arsenije Jokić.

Posljednje vijesti

Thumbnail U Rijeci je danas potpisan ugovor o saradnji izmedju Barske plovidbe AD i Jadrolinije o održavanju brodske...
Više u kategorijama: Info  

porez bar me

Jedro 320x250

cerovo

AD Marina Logo

kalamper

baneb novi

vodovod bar

JPMD 320

komunalno

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

rvcg

baneb jedro

TO BAR

ave tours 1

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar