Beogradski sajam knjiga ("najvoljeniji praznik knjige na svetu") svakako je doživljaj već sam po sebi, kao najveći promoter knjige u ovom dijelu svijeta i teško da mu može odoljeti pasionirani čitalac i ljubitelj knjige, kako iz Srbije tako i iz šireg okruženja.

Uvjerio sam se u to više puta za 7 dana trajanja Sajma sretajući mnogo ljudi, što na beogradskim ulicama, po restoranima ili kafićima, u gradskom prevozu, što na samom Sajmu, koji su samo tim povodom došli u posjetu Beogradu. Moglo se čuti raznih stranih jezika i naglasaka dobro nam poznatog jezika, baš svuda, od kojih je, po običaju, u glavnoj gradskoj ulici dominirao crnogorski i njime su govorili uglavnom mlađi ljudi, koji su, kako se u prolazu moglo čuti, tu samo zbog knjige, što bi generalno trebalo da nas raduje.

Piše:Saša Stojanović

Knjiga je bila na početku, pa će biti i na kraju - rekao je na otvaranju 63. Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, književnik Matija Bećković, i ja zaista vjerujem da je tako i da to mišljenje dijele mnogi. A ove godine, na Sajmu knjiga čiji je počasni gost bila Republika Maroko, moglo se vidjeti i čuti bukvalno svašta. Osim veoma ozbiljnih štandova većih i manjih izdavača, bilo je i elemenata koji su, u duhu i ambijentu vremena u kojem živimo, cijelu stvar pomalo činili vašarištem. No, na stranu sporne elemente, pozabavimo se suštinom. Kao što rekoh, bilo je zaista ozbiljnih štandova i na njima sjajna, gotovo besprekorna ponuda najnovijih svjetskih naslova. Uprkos skepsi i onima koji imaju drugačije namjere i ciljeve, ljudi čitaju i vole da čitaju. Rijetku priliku da na jednom mjestu nađu ono što inače nisu u situaciji iskoristili su mnogi. Sreo sam mnoga radosna lica. Uglavnom nepoznata. No, bilo je i poznatih, onih, svima poznatih. Sa nekima od njih sam proćaskao na temu knjige, sa nekima i više od toga, no, svi se slažu u jednom: uprkos nevjerovatno brzom napretku tehnologije, knjiga (u fizičkom obliku) opstaje, i štampanje je u porastu. To je podatak koji hrabri i nije zanemarljiv.

Želeći da odaju počast velikanima jugoslovenske i srpske književnosti organizatori su sale nazvali po Borislavu Pekiću, Ivu Andriću, Vasku Popi i Desanki Maksimović dok je Branko Miljković zavrijedio Plato. Bilo je zadovoljstvo prolaziti punim "ulicama" sa imenima naših najvećih pisaca. U jednoj od tih "ulica" sreo sam se i sa poznatom srpskom književnicom, dramaturgom i pozorišnim rediteljem, porijeklom iz Crne Gore, gospođom Vidom Ognjenović i njenim prijateljem, osnivačem i prvim predsjednikom Demokratske stranke, takođe plodnim autorom tematske i stručne literature, gospodinom Dragoljubom Mićunovićem, koji su za čitaoce našeg portala dali kratak osvrt na epilog Sajma knjiga i aktuelnu situaciju u društvu u kojem živimo.

Kao pravi džentlmen, g-din Mićunović je riječ prepustio g-đi Ognjenović i post festum potvrdio da se apsolutno slaže sa svime što je Vida rekla. Na moje pitanje šta misli o tome kako je najprodavanija knjiga Sajma biografija učesnice jednog rialiti programa ali i da kaže nešto o aktuelnoj situaciji, gospođa Ognjenović je rekla sledeće: "Skala vrednosti koju smo baštinili godinama unazad i na kojoj su odrasle generacije više ne postoji. Stoga izgleda kao da ni propast sveta nije daleko čim je toliko mladih ljudi pohrlilo da kupi tu knjigu. To je dokaz da je očajanje zahvatilo i njih, što nikako nije dobro. Oni koji su realno školovani i koji vrede odlaze iz ove zemlje da bi mogli da žive radeći za pristojan novac a Zapad kupuje skupu inteligenciju za jeftin novac, jer je opštepoznato da je naš narod vredan i inteligentan. U tom slučaju ovdje ostaje sve više onih drugih, koji na razne načine dolaze na vlast, a to je nešto što ne obećava spokojnu sadašnjost a kamoli budućnost, završila je velika srpska književnica, uz srdačne pozdrave čitaocima našeg portala, s ponosom ističući svoje porijeklo i upućujući još nekoliko privatnih pozdrava na određene adrese.

Dva, takođe poznata srpska pisca srednje generacije, bili su još brutalniji u ocjeni trenutnog stanja na srpskoj književnoj, ali i sveukupnoj sceni. Tako je Marko Vidojković doslovce rekao: " Kija Kockar je kraljica Zadruge a samim tim je i kraljica Srbije, i potpuno je normalno to što je za ovako kratko vreme napisala knjigu a još je normalnije da je ta knjiga hit Sajma. Jedino nije normalno što je to nekome u ovoj zemlji i dalje nenormalno".

Njegov kolega, Dejan Atanacković ima slično mišljenje: "O dotičnoj spisateljici ne znam baš ništa. Brisanje razlika između realnog i fiktivnog dešava se na nivou celokupnog društva i države i to nije novo. Meni su daleko veći utisak ostavili redovi i školske ekskurzije pred štandom Vojislava Šešelja i deca koju nastavnici silom dovode da se poklone i dive nekom ko je osuđen pred Haškim tribunalom. I to je stvarnost, i fikcija, i sve ono smuljano u čemu današnja Srbija živi".

Nastavljajući svoj pohod u potrazi za dobrim štivom naletio sam na kolegu i prijatelja, književnika i kolumnistu nekoliko dnevnih listova iz regiona, pisca "Crnogorskog romana" a najširoj javnosti poznatog kao autora kolumne "Kosmos ispod sača" crnogorskog dnevnika "Vijesti", Đura Radosavovića. Na bogatom štandu podgoričke "Nove knjige" proćaskali smo na aktuelne teme i napravili par fotografija, ponosni što smo, svako na svoj način, bili dio ovogodišnjeg Sajma i što smo se sreli na štandu koji predstavlja neodvojivi dio etničkog bića naroda sa ovih prostora. Iskreno, baš smo bili ponosni što Crna Gora ima jednog ozbiljnog izdavača i što je dotični štand bio jedan od najposjećenijih. U svakom slučaju, lijep i srdačan susret sa mnogim pametnim i obrazovanim ljudima gdje su promocija grada Bara i neka buduća dešavanja u njemu bili među glavnim temama iza kulise.

Za najbolje izdavače godine od strane stručnog žirija proglašeni su "Službeni glasnik" i "Prometej" a za izdavački poduhvat godine knjiga Mila Lompara "Crnjanski - biografija jednog sećanja" u izdanju "Pravoslavne reči".

*******

Gotovo u isto vrijeme, izložbu svojih slika u galeriji "Singidunum", u srcu Knez Mihailove ulice imao je i moj prijatelj, akademski slikar iz Ulcinja Edin Kapllani. Edove slike, čija je postavka nosila naziv "Duh Mediterana" privukle su pažnju javnosti i ljubitelja umjetnosti rafiniranog ukusa. Biranim riječima je o Edovoj postavci govorila kustos galerije, diplomirana istoričarka umjetnosti Maja Škaljac, dok su se prisutni divili radovima koji su uz diskretno svijetlo visili na zidu čuvene galerije.

Nakon sjajnog uvoda u petak veče izašao sam u beogradsku noć jedva se "ukrcavši" u Knez Mihailovu ulicu. Izuzetno toplo vrijeme izmamilo je u omiljenu beogradsku promenadu mnoštvo svijeta, uglavnom mladog i puno stranih turista. Bukvalno sve bašte u Knezu i okolnim ulicama behu pune, kao usred ljeta i iskoristih priliku da skoknem do svoje stare zgrade u Gračaničkoj, do čuvenog "Pevca" na piće, ne bih li evocirao uspomene na lijepe dane beogradskih godina. Sada je to pješačka zona cijelom ulicom Gračaničkom i Cara Lazara, na čijem se uglu sada nalazi jedna sjajna knjižara koja se zove "Booka" i u kojoj rade divni i obrazovani mladi ljudi a ambijent podsjeća na renesansno doba.

Srdačna preporuka svim ljubiteljima knjige.

*******

Kao osvjedočeni ljubitelj najvažnije sporedne stvari na svijetu imao sam namjeru da odgledam utakmicu dva kluba koja volim i za koje navijam od kad znam za sebe. Iskreno govoreći, sanjao sam taj trenutak cijelog života, gledao tu utakmicu mnogo puta u dječačkim snovima, ne znajući čijoj bih se pobjedi ili porazu radovao nekako priželjkujući da bude neriješeno, no život zna da režira stvari mnogo ozbiljnije od utakmica i da stavi do znanja da postoje situacije važnije i od najvažnije sporedne stvari. Upravo se to desilo, no, kako god bilo, reći ću da ne žalim što nisam gledao utakmicu na stadionu iako sam, jednom, to želio. Kada se sve završilo bilo mi je drago što je Zvezda pobedila veliki Liverpul, jedan od najvećih svjetskih klubova, a posebno što je to uradila na herojski način, borbenošću i znanjem, nakon dva evrodebakla, kada su je svi prozivali i otpisali, a naročito komšije s druge strane brda.

No, poenta je, čini se, u nečem sasvim drugom, uobičajeno-neuobičajenom za naš mentalitet /kako igrački tako i navijački/.

Kako neko ovih dana lijepo reče, Zvezda je, uprkos tome što je prvi klub u dvadesetšestogodišnjoj istoriji Lige šampiona koji se iz prvog kola kvalifikacija plasirao u grupnu fazu, "bačena lavovima", u grupu koju su gotovo svi značajni svjetski sportski mediji prozvali grupom "smrti" i koja je sigurno, uz grupu u kojoj su Barselona, Inter, Totenhem i PSV, ubedljivo najjača. U bilo kojoj drugoj grupi Zvezda bi imala šansu ili bar pravo na nadu da se na proljeće nađe u društvu 16 najboljih klubova Evrope. Uzevši u obzir okolnosti u kojima naš fudbal "živi" kao i budžete ostalih učesnika LŠ jasno je bilo da je svaki bod premija. Razumijem i da su se tome sladili najveći sportski rivali, naročito nakon dva gorepomenuta meča i navijali za potpunu detronizaciju crveno-belih. I sigurno je i to bio jedan od razloga da Milojević svojim momcima objasni da i oni mogu bolje, da igraju protiv 11 skupljih ali ne i nepobjedivih. Uspio je gotovo nemoguće. Da im vrati vjeru u sebe, da napravi u dobrom dijelu meča ofanzivnu taktiku koja će uz dozu hrabrosti i borbenosti sa 50 i kusur hiljada ljudi iza sebe da izbori povoljan rezultat. A ko iskreno vjeruje on i može. Pobjedu protiv prošlogodišnjeg finaliste LŠ niko nije očekivao zato je odjeknula kao sportska senzacija na svim meridijanima. Zato je izazvala divljenje i poštovanje protivnika. Zato je umirila komšije i prekinula njihove besmislene priče o Njukaslu 2003. Zato je sad Zvezda, koliko god to nestvarno zvučalo, u igri za drugi krug i sve zavisi isključivo od nje. Nema šta da izgubi i to je sigurno njena najveća šansa. Sada su na oprezu i Italijani i Francuzi koji joj dolaze "na noge" i vjerujmo u još jedno fudbalsko čudo jer ko vjeruje na pola puta je do uspjeha.

Još par riječi o Jürgenu Klöpu, menadžeru Liverpula. S obzirom da pratim sve novosti koje se tiču "crvenih" iz Liverpula upoznat sam i s Klopovim trenerskim i ljudskim vrijednostima i malo je reći koliko poštujem i volim ovog čovjeka zbog svega što radi sa Liverpulom, tako da me nije iznenadio njegov potez kojim je, stavljanjem na grudi Natalijine ramonde, iskazao izuzetno poštovanje prema fudbalskom klubu "Crvena zvezda", njenim navijačima ali i cjelokupnom srpskom narodu i njegovom stradanju kroz sve ratove u XX vijeku. Na stranu što je Klöp (disciplinovani) Njemac na čelu najvećeg engleskog kluba u čijem je grbu ptica feniks. Zvezda se izdigla iz pepela danas, Liverpul će sjutra, jer ga vodi, prije svega, sjajan čovjek a potom i strateg, pred kojim je svakako blistava karijera.

*******

Beogradske utiske završio bih kratkom pričom o jednom dječaku, sinu mojih dragih prijatelja, čiji sam gost bio par dana i koji su me ugojili par kilograma.

Moj drugar Joca, koji ide u drugi razred osnovne škole "Mladost" na Novom Beogradu, me je učio da igram tapke, ubeđivao me je kako je Pele ipak bolji od Maradone, a kad sam ja protestovao na tu odluku tvrdeći suprotno on mi je rekao da je to tako i tačka, to ne može da se menja. Kad sam ga pitao kako je tako siguran, pa još je mali da bi bio toliko siguran, on mi je rekao da mu je to kazao jedan dječak iz odjeljenja a da je on najpametniji u čitavom razredu i da se uopšte ne postavlja pitanje sumnje. Ja sam još jednom bio radoznao i upitao sam ga kako to da je taj drugar pametniji kad ja mislim da je on najpametniji dječak kojeg znam. Na to mi je on, onako kako to samo djeca znaju, odgovorio da je on tu negdje blizu ali da svaki dan nauči po nešto novo pa će brzo da ga prestigne i postane najpametniji u razredu.

Eto, takva su djeca, najbolje i najiskrenije društvo. Družite se s djecom, svojom ili tuđom, posvećujte im vrijeme i budite spremni da od njih uvijek naučite nešto lijepo i korisno.

Čitamo se!