Milan Vujovic

Radio Bar je nastavio lijepu tradiciju započetu u vrijeme pokojnog direktora Buca Jovetića. Povremeno, njegovi zaposleni otputuju negdje skupa na dva-tri dana. To koristi prije svega za stvaranje dobre, zdrave atmosfere, jer na putovanjima se ispričaju i oni koji se u firmi tek ovlaš pozdravljaju.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

Nedavno smo, za vikend, bili u Sarajevu. Spavali smo dvije noći u solidnom hotelu “Grand”. Na povratku, zadržali smo se dva sata u Mostaru i sat u Trebinju.

Ostvarila mi se želja da gledam predstavu u otmenom zdanju sarajevskog Narodnog pozorišta. Iako piše da je “Elizabeta Bam” komedija, to je, valjda, satirična drama. Kažem “valjda”, jer sam malo šta razumio – većina mladih glumaca govorila je brzo i – nerazgovjetno. I, što jest jest – glava mi je dva put klonula, pošto mi se strašno spavalo. Ipak, opšti utisak je povoljan, prvenstveno zbog ambijenta, koji me podsjetio na nekadašnji ambijent u beogradskom bioskopu “Jadran”, sa udobnim sjedištima i mladim, veselim, lijepim ljudima i njihovim prijatnim mirisima oko mene.

Sarajevo se, iz ugla putnika namjernika, ni po čemu ne razlikuje od drugih evropskih glavnih gradova i, za razliku, recimo, od Podgorice, u njemu se ima šta vidjeti, od stare Baščaršije do moderne kule “Avaza”, koja je gotovo zaklanjala vidik iz moje sobe.

I sad, nekoliko dana po povratku, bole me noge. Mislim i dalje da čovjek ne može da upozna neki grad ako ga ne prešparta...
U “Kući sevdaha” popili smo najljepšu kafu u Sarajevu.

Na Marin dvoru tražio sam Marin ili Marijin dvorac i nisam ga našao, jer sam skliznuo u “Sarajevo siti”, nešto između beogradskog “Ušća” i podgoričke “Delte”. Marin dvor je, u stvari, naselje na desnoj obali Miljacke, između centra Sarajeva i “Skenderije” . Dobilo je ime po istoimenoj palati izgrađenoj krajem 19. vijeka, Augusta i Marije Braun, austrijskog industrijalca i njegove supruge.

Slikao sam se na mjestu sa kojeg je Gavrilo Princip, prije 103 godine, pucao na Franca Ferdinanda. Njegovih čuvenih stopa tamo više nema.
Na zgradi Vijećnice i dalje stoji onaj natpis koji ne ide u prilog sveopštem pomirenju u Bosni i Hercegovini do kojeg, kad-tad, mora doći.

Preko puta Vijećnice, na drugoj obali Miljacke, nalazi se “Inat kuća”, koja je nekad bila na mjestu Vijećnice. Tu je Austrougarska htjela da napravi građevinu nikad prije viđenu u Sarajevu kako bi pokazala svoju moć. Ali, stari Benderija nije htio ni da čuje da mu se sruši kuća. Poslije dugih pregovora tvrdoglavi starac je zatražio od Monarhije da mu isplati kesu dukata i prebaci kuću na drugu stranu Miljacke, ciglu po ciglu, kamen po kamen. Starac je, kažu, svakodnevno nadgledao radove sjedeći na obali Miljacke, s vremena na vrijeme opominjao neimare da budu pažljiviji i mirno pušio.

U jednom restoranu, na nekoj vodi, imali smo tradicionalnu, zajedničku, večeru. Ko nije slušao to dvoje vokalnih solista, taj ne zna šta je patnja. A neprikosnoveni hit bila je ona pjesma sa vanredno glupim stihom: “Opraštam ti reke i ravnice, neke krupne stvari, al’neću sitnice”.

Ne znam jesu li ćevapi kod “Želje”, kao što kažu, komercijalizovani i izvikani, ali taj ukus se ne zaboravlja. Osim toga, više volim da jedem tamo gdje je gužva, nego tamo gdje nikog nema.
U Sarajevu sam se osjećao kao kod kuće. Mada se i kod kuće, evo neko doba, ne osjećam baš najbolje...

* * *
Ljudi koji stalno, i bez mjere, sve hvale, vremenom izgube svaki kriterijum, pa njihove pohvale na čovjeka kome su nekad prijale djeluju neprijatno.
A opet su omiljeniji kod običnog svijeta od onih koji su im, u svakom pogledu, makar uz rame, ali su škrti na ljubaznim i lijepim riječima.

* * *
U Baru ima mnogo novih zgrada. I sve sprijeda djeluju umiveno i čisto. Radnje, prodavnice, kafići, kladionice, butici... blješte od sjaja i skupoće.
Zato iza zgrada često miriše na jeftinoću i sirotinju, ponekad i na prljavštinu, ljudsku mokraću i pseći izmet.
Nama je najvažnija fasada, šta se krije iza nje nije bitno...

* * *
Plaćao sam račune u banci. Kad mi je čula glas jedna mlada službenica je podigla glavu i uzviknula: “Radio Bar!?” Ne mogu se zakleti, ali mi se čini da je njena ozarenost naglo splasnula kad me vidjela. Vjerujem da je očekivala da će ugledati drugačiju osobu, znatno mlađu ili, makar, sa više kose.
To me podsjetilo na jedno davno vrijeme u Šibeniku. Bio sam u četi Vojne policije, na prijavnici ili kako se tamo govorilo ”Službi obavještavanja i javljanja”. Morao sam tokom sedmice da ujutro budim starješine. Umjesto njih javljale su se njihove supruge. Pospanim glasom odgovarale su: “U redu je, hvala.” Vremenom sam svaku od njih znao po glasu, zamišljajući kako izledaju. Kad sam ih, poslije nekoliko mjeseci, konačno upoznao, na Dan Vojne policije, shvatio sam da nemaju veze sa osobama iz moje mašte.
Čovjek po glasu uvijek stvori pogrešnu sliku o nekoj osobi i to redovno na štetu svoje mašte...

* * *
Nedavno sam u Podgorici učestvovao u promociji šahovske knjige Božidara Bonje Ivanovića ”Igrati svoj život”. Zapravo, čitao sam odlomke iz ove knjige, podjednako zanimljive i šahistima i onima koji o šahu malo znaju. To je pitka priča o životu, viteštvu, ljudima, gradovima i događajima, ispričana šarmantno, povremeno duhovito i oporo, ali precizno i odgovorno prema sebi i drugima, upravo kako je nizao stihove i Bonjin otac, veliki pjesnik Aleksandar Leso Ivanović.

Kad je na promociji dr Ljubo Živković kazao da je Bonja ne samo najbolji u istoriji crnogorskog šaha, već i najveći crnogorski sportista uopšte, mislio sam da pretjeruje, a kad sam, u dahu, pročitao knjigu i još jednom se podsjetio koga je sve Bonja pobjeđivao (Talja, Korčnoja, Reševskog, Larsena, Ljubojevića, Timana...) shvatio sam da dobri doktor nije daleko od istine.

U ovoj knjizi je i onaj evergrin sa Hvara.

Bonja je na Jelsi, u hotelu “Adriatik”, boravio u ljeto 1975. kao sekundant Milunke Lazarević, koja se pripremala za ženski Međuzonski turnir. U dvorištu hotela jednog prijepodneva vidio je da neki spretni mladić igra stoni tenis sa stranim gostima i uzima po stotinu maraka za svaku dobijenu partiju. Bonja mu je, kad su stranci otišli, prišao i pitao mogu li njih dvojica da odigraju neku partiju.
“Može, ali ja igram u šolde.”

Bonja je pristao, iako desetak godina nije dohvatio reket, plašio se vjetra i neuigranosti, a u džepu je imao samo 300 maraka. Prvu partiju je dobio tijesno, a naredne tri prilično lako. Iznervirani mladić, nenaviknut na poraze, bacio je reket na sto: “Cilo jutro igran, umoran san, no ako igraš šah moremo otić u ladovinu i nastavit, po sto maraka partiju.”

Sjeli su ispod nekog drveta i namjestili figure. Bonja je odmah primijetio da je mladić pacer, žrtvovao je konja, pa lovca i kad je protivnik pomislio da dobija partiju, dobio je mat u četiri poteza. Poslije četiri partije koje je izgubio na sličan način izgubio je i volju da nastavi meč.

“Ti Boga, Jozo, koji ti je vrag danas?” – promrljao je sebi u bradu.

“Prijatelju, mislim da je krajnje vrijeme i da saznaš šta ti je danas: ja sam prvak Crne Gore u stonom tenisu i prvak Jugoslavije u šahu, a ti si imao peh da od 23 miliona Jugoslovena naletiš baš na mene.”

Mladić poblijeđe i pogleda bolje Bonju ne vjerujući svojim očima: “Tako mi i triba ka’ san glup. No, hvala što si mi reka, jer bih te sutra opet potražia.”

* * *
U Baru je odigrano prvenstvo Crne Gore u šahu. Nije to bila antipropaganda drevne igre, ali ni propaganda, bez obzira što je učestvovao i Ivanović. Od 66 partija, 41-na je završena remijem.

Ponekad mi se učini da je, uz vjerske, najrigidnija organizacija – šahovska. U sali Upravne zgrade Luke Bar uvijek je bilo duplo manje gledalaca nego učesnika, ali su i nas ogradili konopima od igrača, tako da nismo mogli da vidimo šta se događa na tri od šest stolova. Naravno, nije bilo ni demnostracionih tabli, a na internetu, uživo, nije prikazivana jedna trećina partija sa ovog prilično neborbenog šampionata.

Kad već nije mogao mladi, talentovani Baranin Luka Drašković, milo mi je što je pobijedio najbolji crnogorski šahista, velemajstor Nikola Đukić, uzoran mladić.

Posljednje vijesti

Thumbnail Mladić A.B. (23) iz Tuzi zadobio je povrede opasne po život dok se sunčao na plaži u Kručama,...
Više u kategorijama: Info  

opstina bar 2

Jedro 320x250

Jedro baner huppe

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

JPMD 320

komunalno

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

rvcg

AD Marina Logo

ave tours 2020

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar