jutraNJI SLIKA

Otvaranje televizije Corona, avgusta mjeseca 2008.godine, bio je događaj kome sam sa neviđenim uzbuđenjem prisustvovao, pratio. Sve što se radilo, od izolacije do postavljanje reflektora, za mene je bilo fascinantno, megalomanski. Brzo su počeli i planovi da se krene sa dvije jake, za grad Bar, izuzetno važne emisije: Jutarnjim programom i emisijom „Moj grad Bar“, koja bi bila , zapravo, hronika grada.

PIŠE: Dušan VUJOVIĆ

Pripreme su trajale čak šest mjeseci, a od raznoraznih ljudi koji su dolazili i držali obuke, najjači utisak je ostavio Vojkan Milenković, koga su lično doveli Peđa i Dragan Despotović. Ubrzo sam napravio svoj prvi, probni, prilog o izgradnji dvorane „Topolica“. Još nisam, dovoljno, puta ni provjerio kako sam ga uradio, a već je Jutarnji zakucao na vrata.

Dolaskom Bobana Savića iz Podgorice, producenta nekadašnje BK televizije, te momka koji ima nevjerovatno znanje o tehnici, načinu snimanja i pravljenju priloga, došli smo na prag od početka rada ozbiljnog projekta. Svaki kamerman, a zatim I montažer, do detalja je dobio opis šta I kako da radi, te šta su standardi koji se moraju ispoštovati. Nije se miješao u novinarske stvari, iako je o tome mnogo znao, ali mi je za svega tri dana pokazao osnovni odnos prema kameri i kako da moj stav ne govori: „Ljudi, ja sam se uneredio kao grlica od treme“, već da odaje samopouzdanje.

Niko od nas nije bio spreman za taj prvi Jutarnji program, marta 2009.godine. Na kolegijumima smo uporno pokušavali da „izboksujemo“ još neki dan, ali ne. Prije svih Boban je bio odlučan da krenemo sa neba, pa u rebra. Tako je i bilo.

Prvi voditeljski par bili smo koleginica Biljana Boljanović i ja. Jutarnji je počinjao u 07:00h, ali smo svi morali da budemo u firmi već u 06h. Moja zaduženja su bila: prikupljanje servisnih (ili što je mnogo ispravnije, gradskih) informacija, prezentovanje, uživo , vijesti iz zemlje i svijeta, zatim izvještaj iz hidrometeorološkog zavoda i ostale „sitne“ informacije. Tadašnja najstarija voditeljka u radiju me je dočekala sa vijestima na devet (!!!) kucanih strana! Devet! Pa toliko nemaju ni Dnevnici državnih televizija. Samo dok ih prelista, čovjek se umori.

U studiju smo bili već u 06:45h. Kakvi, izlećem, trčim do kupatila i imam povraćanje od nekih pet minuta. Ništa nisam jeo, ali trema radi svoje,kao I danima prije toga. Zamolio sam tadašnjeg tonca, na radiju, da prekrši muzičku programsku šemu , te da mi pusti jednu pjesmu za podizanje motivacije, koja 100 posto neodgovara programu do 09h. Učinio mi je najveću moguću uslugu: pustio mi je od Guns n Roses-a „You could be mine“, a odmah zatim glavnu muzičku temu iz filma “Top gun”! E, to je bilo pravo olakšanje. Upadam u studio, zauzimam poziciju, te čekamo iz režije, odbrojavanje.

Prvi problem je bio u komunikaciji između nas u studiju i režije. Niko nije imao iskustvo pred kamerama, a radio je sasvim drugačija priča, jer se na radiju,sve vrijeme, gledate sa toncem preko stakla. Kamermani su, takođe, bili pogubljeni, jer Bilji, koja je prva trebala da poželi dobro jutro, nisu dali znak kada smo krenuli. Kreće, čuveno, odbrojavanje, koje od onih DESET, pa sve do DVA (jedan se nikada ne izgovara,jer se već dižu regleri) podiže dijafragmu do brade. Da se nije Boban , bukvalno, razdrao i probio komunikaciju (slušalice) kod kamermana, mi ne bi ni znali da smo u programu.

Ok, krenusmo, nekako. Dosta je dobar, dinamičan, ritam bio u kom su se informacije prezentovale jedna za drugom, pa sam i osjetio da mogu to, bez problema, da izguram, ali, kada na red dođoše vijesti, to je bio šok!

Devet neviđenih strana! Slova su bila na veličini 12. Mislim da tada na MINI (agenciji) nije ostalo nijedno slovo koje Rajna nije preuzela. Pet puta sam se preznojio. Naročito jer nismo, još uvijek, imali čuvenog „idiota“, pa sam morao , svako malo, da gledam gore, dole, sa papira ka kameri. U tom trenutku, dok mehanički čitam, znoj mi lije kao da sam na teniskom terenu. Mislim se, tada, kao momak od 21.godine, kako li se ljudi sada čude i krste, šta li je sa mnom, ali to je još jedan detalj o kom nisam imao pojma. Naime, u virtualnom studiju, samo ako ste u krupnom kadru, vide se takve sitnice.

Nervozan kao pas, više me je bilo briga za sve, jer nema kraja ovoj muci! Malo je falilo da bacim sve te papire i izađem , ali odlučim da odvalim nešto poslije čitanja dugog 14minuta i 46sekudni.

„Uh, bile su ovo prve, jutrošnje, vijesti do besvijesti.“ – poslije čega nastaje najiskrenije smijeh počevši od Bilje, pa do realizatora, a to je donjelo dodatno opuštanje ekipi, koja je tada u RTV-u brojala nevjerovatnih 40 zaposlenih!

Za sam kraj, desio mi se još jedan gaf. Najviše problema imao sam sa vremenskom prognozom. Ne sa prezentovanjem, već sa pokazivanjem južnih, sjevernih, krajeva Crne Gore. Sva sreća te Crna Gora nije Rusija, inače bih se jurio po cijelom studiju sa mapom.

Kontrolni monitor nije bio postavljen na mjesto koje bi mi omogućavalo da perifernim vidom primjetim gdje pokazujem. Morao sam to da radim odokativno i nikada nisam uspio jug da potrefim iz prve,na probama, jer sam morao, bukvalno, da se savijem u koljena. Na samom kraju, kažem da će na jugu biti vjetrovito i suvo, te da će duvati sjeverni vjetar.Pogledam, vidno, na monitor i vidim da mi je ruka na Rožajama (sada će mnogi reći da nisam mnogo pogriješio). Šta ću? Pristupim improvizaciji:
„Ovo baš i nije jug, već je ovo, (pokazujem na pravo mjesto) ali dobro, da ako ga sledeći put potrefim bolje, a za ovaj prvi Jutarnji program, nadam se, da nije bilo, toliko, loše“.

Sve u svemu, nije. Morao se proslaviti, tog jutra, istorijiski momenat za grad Bar, jer je to bio prvi, televizijski, Jutarnji program, a prvi gost bio je, logično, gradonačelnik, Žarko Pavićević.

Spomenuo sam da mi je bilo samo 21 godina i bez iskustva pred kamerama, ako izuzmemo šestomjesečnu pripremu. Bio sam ubjedljivo najmlađi dio novinarske ekipe, a opet ustalio sam se i odradio čak 72 Jutarnja programa, a najviše sa Marijom Marković. Nas dvoje smo odradili i , za sada, zadnji Jutarnji program 08 juna 2009.godine, nakon čega se programska šema TV Corona mijenja.

Osam godina kasnije, najstariji sam u ovoj firmi. Iza sebe imam 466 emisija „Sve o sportu – Cerovo“ na Koroni, te 279 emisija „Ritam sporta“ na Budvi. Da ne spominjem tri godine rada na jedinom regionalnom ljetnjem programu „Na dva mora“ koji realizuju TV Budva i TV Novi Sad I gomilu ostalih emisija.

01.03.2017. neću imati 40 ljudi oko sebe, ali hoću dvije mlade, divne, koleginice (uvjerite se da Vas ne lažem), Maju Papić i Dejanu Jovićević, a i u realizaciji će biti mlade kolege Luka Šćepanović i Dragiša Mihailović koji postaje , polako, ali sigurno, one man show, s' obzirom na njegovu svestranost od montaže , do kamere i realizacije. Za razliku od tog prvog, koji je počinjao u 07h, ovaj će , ipak, startovati u 08h, što je za mene, noćnu pticu, veliki poklon.

Takođe, vrlo bitna napomena, za razliku od 2009.godine, ovoga puta nas gleda cijela zemlja, jer se program TV Corona može pratiti na svim kablovski operaterima.
Gledajte nas i vi, kritikujte, ali i pohvalite kada nas sretnete na ulici, jer se iskrena pohvala u ovom poslu, ne može mjeriti ni sa čim, a mi ćemo se truditi da budemo vaš izbor.

Za one koji se ne sjećaju izgleda Jutarnjeg programa TV Corona I prvog televizijskog Jutarnjeg programa grada Bara , iskopao sam dvije slike iz snimka, kada je gost emisije bio naš uvaženi kolega Nemanja Janković, a kako će izgledati novi, saznaćete prvog marta.

Posljednje vijesti

Thumbnail U susret danu unutrašnjih poslova /2. Oktobar/ službenici CB Bar sa zamjenikom komandira stanice...
Više u kategorijama: Info  More  Obale  

porez bar me

Jedro 320x250

rel ton

AD Marina Logo

vodovod bar

baneb reklama

JPMD 320

komunalno

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

rvcg

baneb jedro

TO BAR

ave tours 1

Klime Baković

djokic

baner Adria

Logo MPF

tobar