U rubrici Art objavljujemo još jednu pjesmu autora koji se potpisuje kao Baranin.

Nebo

Ponekad se vratim u onu sobu                                     

što svojim nebom oblake dira,

i uvjek osjetim istu tjeskobu,
uvjek u potrazi za malo mira.

Sjednem na krevet, na tvoju stranu,
kao što nekad smo zajedno znali,
pogledom brzo pređem po stanu
i svaki puta nešto mi fali.

Još uvjek narandže leže po stolu,
čujem te kako drhtiš iz mraka,
i nazirem te još polugolu
sa obje ruke preko stomaka.

Govoriš svjesno, grliš me jače,
alibi tražiš, lakonski, smjelo,
sahranjuješ nas, srce ti plače
i lice ti je skroz neveselo.

Zurim u prazno dok palim ćutke,
dođem do vrata, znam da ti smeta,
kroz dim zaboravljam na trenutke
živi sam mrtvac s ovoga sveta.

Lice ti pamtim sa starih slika,
s balkona gledam svjetla po gradu
jer u ogledalu nema tvog lika,
tu, gdje smo jednom ubili nadu.