Aleksandar Bečanović, u utorak, 10. jula promovisao je na „Ljetopisu“ svoj roman „Arcueil – iluzorni almanah“ , koji je 2016. godine izdala beogradska kuća „Levo krilo“, u ediciji „Podzemna struja“. Moderator promocije održane na platou kod „Knjaževe bašte“ bio je Andrej Nikolaidis.

Ovaj crnogorski pjesnik, prozaik, prevodilac, književni i filmski kritičar je do objavljivanja promovisanog romana pisao poeziju, priče i kritike. Stoga je „Arcueil – iluzorni almanah“, objavljen 2015. godine, bio njegov prvi roman i susret sa romanom kao dužom proznom formom.

To je prosto bila stvar odluke. U jednom sam trenutku odlučio da napuštam kratku formu i prostor poezije i da želim da istražim duže forme. Za mene je književnost jedna vrsta kontinuiteta, bez obzira na to što sam sa poezije prešao na prozu, u smislu sadržavanja nekih poetičkih karakteristika. Tako da za mene taj prelaz nije bio tako dramatičan, u smislu nekog egzistencijalnog uvida koji sam spoznao. Dakle, to se može shvatiti jednostavno kao nastavak jednog eksperimenta, objasnio je Bečanović.

„Arcueil – iluzorni almanah“ je priča o „božanskom markizu“, francuskom misliocu, piscu i amblematičnom otpadniku, Markizu de Sadu. Odluka da piše baš o njemu, proistekla je i iz njegovog stanovišta da je Francuska bila važno intelektualno i kulturološko poprište.

Za mene je Francuska važna jer neki od njihovih velikana, bilo na prostoru romana, poezije ili kritike i filozofije su bili presudni u mom „intelektualnom razvoju“, posebno jedna vrsta proze koja kod nas nije toliko popularna – tzv. dekadentni pisci. Tako da uvijek osjećam neku vrstu intelektualnog duga prema toj francuskoj tradiciji. I kao filmskom kritičaru francuska misao mi je posebno važna, jer da nije bilo Francuske mi danas ne bismo gledali film kako ga gledamo, niti bi američki bio valorizovan kako jeste, da nije nje, dodao je Bečanović.