Marija Tošković, likovna umjetnica, sinoć je u Galeriji „Velimir A. Leković“ otvorila izložbu grafika „Meandri“, što je njena šesta ovogodišnja izložba u Crnoj Gori, ali prvo predstavljanje u Baru. Prisutnima se, osim gošće Barskog ljetopisa, na otvaranju obratio i selektor likovnog programa, mr Milun Lutovac, istaknuvši značaj ovog događaja za crnogorsku likovnu scenu. Pitanje koje zaokuplja naše doba je da li živimo u svijetu simbola ili svijet simbola živi u nama.Čovjek, od kako ga ima, pokušava da odgonetne rebus koji, kao voda u svom toku, leži u skrivenim nepoznatim meandrima.Meandri su Arijadnine niti koje laviraju prostranstvom u susret vjetru i obrisima sudbine.Simboli se ne daju definisati. Njima je u naravi da razbijaju čvrste okvire i da spajaju krajnosti u jedinstvenu viziju kakkva je i postavka Meandri- Marije Tošković
Možda, kada je riječ o Meandrima Marije Tošković, u grafičkom prikazu lica i toka vode, onog očekivanog i, onog neočekivanog, iza okuke, možemo prepoznati iste elemente koje Beker vezuje za Petu simfoniju, otiske borbe i nade u dubokim tjesnacima očajanja, i kao pod presom, obrise, oku nedostupnih, prisojnih strana obala i bjelina-kazao je na otvaranju izmedju ostalog Milun Lutovac.
Tridesetak grafičkih radova, predstavljaju, kako je umjetnica kazala, „žive vode“, tokove nas samih, koji nas vode ka sopstvenim nepoznatim i neotkrivenim prostorima.
„To je ona jaka bujica koja u svakome od nas postoji i koja s vremena na vreme napravi neku okuku. Svi smo u nekom trenutku imali takvu okuku i životu i znamo da je prepoznamo. Ona je čak nalik na muzici, kao što se u njoj simfonija ili sonata vraćaju uvek istoj temi, samo na drugačiji način da bi se napravila jednu harmoničnu celinu. To su Meandri. To su one žive vode koje nas razdvajaju od sna, a spajaju sa nama samima“, objasnila je Marija Tošković, koja je inače ćerka našeg poznatog umjetnika Uroša Toškovića
Od svoje petnaeste godine živi u Portugalu, gdje je završila i studije na poznatom Universidade de Évora. Članica je Udruženja portugalskih grafičara, jedna od osnivača grafičkog ateljea Contraprova u Lisabonu. Takođe, članica je Udruženja likovnih umjetnika Srbije. Trenutno živi i radi na relaciji Beograd – Lisabon. Iako je diplomirala slikarstvo, nikada se svojim umjetničkim radom nije udaljila od grafike i crteža, za koje kaže da su njena prva ljubav kojom pokušava da oslika sve stvarnosti našeg unutarnjeg bića.
„Diplomirala sam slikarstvo, ali sam se uvijek bavila svojom prvom ljubavlju, a to je crtež, koju sam kasnije prenela i na grafiku koja je bila obogaćenje crtačkog, linijskog izraza. Mislim da su stvarnosti koje ja pokušavam da opišem u suštini, u svima nama. A svaki moj ciklus radova predstavlja po jednu tu stvarnost. U „Bestijarijumu“ sam opisivala odnos između čoveka i životinje, u „Plimama“, koje je bilo moguće do skoro videti u Tivtu – jedan drugi trenutak, trenutak prelivanja, naviranja u nama, dok su „Meandri“ ta reka života koja buja, koju prepoznamo ili ne“, kazala je umjetnica.
Iza nje su brojne samostalne i kolektivne izložbe u regionu, ali i svijetu. Ova u Baru predstavlja krunu njene ovogodišnje turneje, kojom se okrenula Crnoj Gori, za koju vjeruje da, kao i svaka mediteranska i „južnjačka“ zemlja, kao i Portugal u kome je odrasla, ima jedan poseban odnos prema estetici, koja je dio svakodnevnog života.